Neispričane priče Rajka Grlića

Delimo sa vama tri “neispričane priče” Rajka Grlića iz njegove istoimene knjige (Neispričane priče) u izdanju Lagune.

Neponovljiv, harizmatičan, gospodin, režiser i scenarista Rajko Grlić tvorac je kultnih filmova Samo jednom se ljubiU raljama životaZa sreću je potrebno dvojeKaraula (prvi film snimljen posle raspada Jugoslavije na kome su radile udružene ekipe iz Srbije, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Bosne i Hercegovine), Ustav Republike Hrvatske. Platio je, a i dalje plaća najskuplju cenu za platiti na ovim prostorima –  cenu slobode, autentičnosti, kroz bremenitu bitku zvanu – kako ostati svoj.

Ove i druge priče plod su njegove čiste neiskvarene duše. Ta mašta dolazi samo iz mirnog sna, čiju srž i esenciju grade svi životni dani koji su mu do tada prethodili. Čisti kao suza. Taj san se zaslužuje. Uživajte.

Kapetan Koenigsmark i žirafa

1. Beč , 1752. Car Fransis I za rođendan je dobio neobičan poklon. Kao velikom ljubitelju prirode carica mu je usred Schonbrunnskog parka sagradila stakleni dvorac. Kralj je u njemu svakodnevno doručkovao i provodio duge sate uživajući u pogledu na perivoj. Ptice su pjevale, drveće je uredno raslo, kipovi grčkih bogova bili su simetrično poredani, no carica je primjetila da caru ipak nešto nedostaje, da mu je, usred čitsvog tog raja, beskrajno dosadno.

Nekako u to vrijeme iz daleke Afrike na dvor je stiglo pismo kapetana Koenigsmarka. Bilo jke popraćeno crtežom čudne životinje i u njemu je pisalo Šaljem Vam crteže camelopardialisa, točno onakvog kakvog sam ga vidio blizu Rta dobre nade. Vjerujem da ta životinja nije bila viđena u Europi još od vremena Julija Cezara koji je uz nju marširao u svojoj trijumfalnoj povorci 62. pr. Kr.

Čudan crtež čudne životinje, za koju su stručnjaci smatrali da je nastala križanjem deve i leoparda, došao je u caričine ruke. Tako se rodila ideja o dolasku kamiloleoparda u Beč, ideja o stvaranju zoološkog vrta oko staklenog paviljona u carskom parku, ideja kojom je carica željela razveseliti sve depresivnijeg cara.

No da bi car za idući rođendan dobio taj čudesni poklon, trebalo je savladati stotine i stotine gotovonepremostivih prepreka.

O tim preprekama, o zgodama i nezgodama, o tom dugom i teškom putu, o ljudima i životinji koju danas svako dijete jednostavno zove žirafa, govori ova priča.

Rt dobre nade, 1752. Pod vodstvom kapetana Koenigsmarka stotine domorodaca i desrtak iskusnih lovaca danima su lovili veliku žirafu. Kad su je napokon ulovili, odveli su je do za nju specijalno pregrašenog broda.

Atlantski okean, Mediteran, Jadransko more, 1752. Mjesecima se dvije tone teška i šest metara visoka žirafa valjala po uzburkanom oceanu, da bi zatim brod uplovio u Mediteran i mirno Jadranskom more. Žirafa je dnevno jela deset kilograma lucerne, pet kilograma specijalno sušene trave, tri kile zobi, bačvu narezanih jabuka, bačvu naribane mrkve pomiješane s djetelinom i suhim kruhom.

Kapetan Koenigsmark noćima nije spavao. Brinuo je o žirafi, hranio je, tetošio. Njezin dolazak u Beč bio je za njega pitanje života i smrti, pitanje časti i slave, mogučnost dokazivanja nemogućeg.

Rijeka, 1752. Brod je napokon uplovio u Rijeku, jednu od najsjevernijih luka Jadranskog mora. Od carskog Beča sada je zbunjenu žirafu i premorenog kapetana dijelilo svega 700 kilometara. Tek tu su za kapetana Koenigsmarka, u trenutku kada mu se činilo da je najteži dio puta savladan i da je slava nadohvar ruke, počeli pravi problemi.

Hrabri kapetan Koenigsmark tada nije znao ono što danas svako dijete može pročitati: “Najveći problem koji zoološki vrtovi imaju sa žirafama jest tlo po kojem ona može hodati. Većina životinja manje više hoda po svemu, ali žirafe su drugačije. Ako je tlo pretjerano tvrdo, ona će odmah odustati čuvajući izuzetno nježnu donju stranu kopita. Ako je tlo previše glatko, po njemu neće hodati jer će joj kopita obrasti i postati bolna. Doista, teška životinja!”

Jedini mogući put kojim su mogli doći do Beča bila je cesta posuta grubim i nadasve oštrim kamenjem. Šume su bile guste, planinje strme, rijeke opasne. Žirafa po svemu tome jednostavno nije željela hodati, a odgovarajuće vozilo za nju nije postojalo. Razumljivo, jer sve ovo zbiva se sredinom osamnaestog stoljeća.

Carski se rođendan približavao, a Beč kao da je svakim danom bio sve dalji i dalji. No kapetan Koenigsmark došao je na spasonosnu ideju kupujući cipele. Od obućara je naručio divovske kožne papuče. Obućaru je trebalo nekoliko dana da ih sašije. Navukli su papuče žirafi na noge i ona je napokon prohodala.

Koenigsmark je odmah iznajmio obućara s cijelom njegovom radnjom, napravio za njega i njegove šegrte specijalna kola, i karavana je napokon mogla krenuti.

Put prema Beču, 1752-53. Papuče su se trošile svaka dva do tri dana. Obućar i šegrti danonoćno su šivali nove. Polagano ali sigurno, krčeći šumu gdje je bilo potrebno, pojačavajuči mostove kad su bili preslabo sagrađeni, zaobilazeći alpske vrhove i probijajući se kroz snežne oluje, karavana se napokon približila Beču.

Beč, 1753. Carica je odahnula. Carev rođendan mogao je biti dostojanstveno proslavljen. U Beč se sjatilo pola Europe. Došli su vidjeti cara, ali čudna žirafa i kapetan Koenigsmark bili su ipak najveća atrakcija. Taj dan sve ozbiljne knjige slave kao rođendan prvog zoološkog vrta.

Uz žirafu, tu je svoje dane provodio i kapetan Koenigsmark. On joj se jedini smio približiti. Mnogi i danas tvrde da je satima znao s njom razgovarati jezikom koji su samo njih dvoje razumjeli. Car je sve to gledao iz svojeg staklenog dvorca i dobro se zabavljao. Carica je napokon odahnula.”

Producentica  Pippa Cross kupila je prava na ovu priču. Ta prava platila su Olgin (Rajkova ćerka) studij u New Yorku. Priča izmišljena za Olgu platila je njezino školovanje. Bilo je u tome neke pravde.

Vivijen Li i policajac Ivan

Zagreb, 1956. Prvi put nakon Drugog svjetsog rata jedna zapadna kazališna trupa odlazi na gostovanje s onu stranu željezne zavjese. Jugoslavija, kao nešto između, prva je zemlja na turneji Royal Shakespeare Company s Titusom Andronicusom u režiji Petera Brooka i Sir Laurenceom Olivierom i Lady Oliver Vivien Leigh u glavnim ulogama.

Tako je Sir Winston Churchill na vrhuncu hladnog rata starom znancu maršalu Titu, kao mali znak pažnje, poslao Scarlett O’Haru. Svi su, i na jednoj i na drugoj strani, bili prvo preplašeni, sumnjičavi. Policajci su dobili zadatak da se ništa, apsolutno ništa nepredviđenog ne smije dogoditi. “Ugled zemlje je u pitanju. Oči cijeloga svijeta bit će uprte u nas”. Pripreme su trajale mjesecima. Engleski je ambasador bio na vrijeme obaviješten da će uvaženi gosti biti praćeni zarez, da će pratnja biti iznimno brojna, ali da im se jamči apsolutna sigurnost.

Autogram Vivijen Li, Lorens Olivije

U rano proljeće trupa je stigla u Zagreb, prvo odredište turneje. Nakon večanog dočeka, zastava, himni, diplomatskih govora, državnika, vožnje gradom i smještaja u hotelu “Esplanade”, navečer se, u dvorani Hrvatskog narodnog kazališta igrala predstava.

Vivien Leigh i Laurence Olivier bili su tada najpoznatiji glumački bračni par svijeta. Daleko od očiju javnosti njihova je intimna veza već davno bila samo formalnost. Ona je puno pila. On je bio s mlađom glumicom. Uza sve to, bili su i dalje nepodnošljivo ljubomorni jedno na drugo. Turneja je bila razlog što njihov budući razvod još nije javno obznanjen.

Tijekom predstave, nakon koje je trebao slijediti predsjednički prijem i večera za mali krug odabranih, Laurence i Vivien su se nekoliko puta posvađali. On je pazio da se nigdje u njezinoj blizini ne pojavi ni kap alkohola, a ona je u tom nedostatku alkohola znala prepoznati njegove prste.

Nakon poklona, velikih aplauza i tone cvijeća, u očekivanju početka predsjedničkog prijema, Vivien Leigh uspjela je pobjeći iz kazališta. Preodjevena, s perikom koju je našla u garderobi, uspjela je proći sva osiguranja a da nitko, osim jednog mladog dvadesetogodišnjeg policajca, to ne primjeti.

Otišla je sam oan jedno piće, a on, kad je shvatio da je ona neprimjećeno izašla, više nije imao vremena javiti nadređenima što se događa. Jednostavno je krenuo za njom.

Sutra ujutru, oko jedanaest sati, netko je u kazalištu pokucao na vrata Brookove sobe. Kad ih je otvorio, pred njim je stajao mladi policajac koji je na rukama nosio Vivien Leigh. Bila je raščupana, spavala je. Mladi ju je policajac pažljivo spustio u naslonjač i otišao bez riječi.

To isto poslijepodne, na Glavnom kolodvoru, kad su uz svečani ispraćaj napuštali Zagreb, Vivien Leigh je s prozora svog kupea panično tražila samo jednu osobu. Ugledala ga je u trenutku kad je vlak već krenuo. Mladi je policajac stajao sa strane, u kutu. Brook kaže da je u tom trenutku u njezinim očima vidio suze.

Zagreb, 1987. Vivien je Brooku priznala kako je uspjela pobjeći iz kazališta i da joj se taj mladi policajac strašno svidio, ali da on nije hteo imati ništa s njom. Da li iz straha da ne izgubi posao, ili zbog treme što pred njim stoji Scarlett O’Hara, ne zna. Isto tako ne zna što se dogodilo kasnije, ili jednostavno o tome nije htjela pričati. I dodao je kako još uvijek pamti ime tog policajca. “Zvao se Ivan i sada bi trebao imati negdje oko pedeset, ne puno više godina. Potraži ga, saznaj njegovu verziju. Snimi film o tome. Ovo što sam ti ispričao moj ti je poklon.”

Istražujući, čitajući, prekapajući po sjećanjima svjedoka, polagano sam otkrivao realnost noći u kojoj se se sreli velika zvijezda Zapada i mladi policajac s Istoka, dva prototipa, gotovo klišeja dvaju raspolovljenih i suprotstavljenih hemisfera. I što sam više kopao, sve mi se više činilo da je u tom susretu zapravo bilo najmanje važno to što je ona bila velika Vivien Leigh, a on Ivan, mali komunistički policajac. Izgleda da je tu noć bilo puno važnije da su se dve potpuno različite osobe, uprkos brdima predrasuda koje su ih dijelile, spojile neponovljivom privlačnošću.

Los Angeles, 1992. Engleska scenaristica Clare Foster po ovoj je priči napisala scenarij. Na prvoj ruci sam surađivao, ali kako sam otišao iz Los Angelesa drugu i treću ruku pisala je sama. Javila se desetak godina kasnije s pitanjem bi li mogla kupiti prava na priču. Očito je nakon duge potrage našla nekoga tko se zainteresirao za scenarij.

Badnja večer

“Badnja večer. Prvo “Cingula-Bingula”. Tako je Guga, moj prabaka, mašući zvonom, najavljivala dijeljenje darova posloženih pod borom na kuhinjskom frižideru. No prije darova, tri brata veseljaka – Ljubiša, Danko i Braco krajnje bi ozbiljno otpjevali “Stille Nacht, heilige Nacht”. Nakon darova mama bi na veliki stol iznijela zagorsku puricu punjenu paštetom i pečenim kestenjem. Uz nju su išli zapečeni mlinci i pirjano crveno zelje.

Ta purica, čiji je recept ranih tridesetih godina njezina majka pronašla u nekom budimpeštanskom ženskom magazinu, bio je naš obiteljski historijski kompromis. Jer Badnje veče bile su jedino pravo grlićevsko okupljanje tijekom godine. Tu su za stolom, glasno i slasno, “baby Jesusa” slavili sami ateisti, potomci tri različite religije.

Nakon večere, uz vino i kolače – petrogradske i vanili-kifle, sjedili smo u tatinoj radnoj sobi okruženi bibliotekom.

Na jednoj strani sedio je moj djed apotekar u svojoj devedeset i trećoj godini života. Nekoliko godina svoje mladosti proveo je u Francuskoj. Pod starost je čitao samo na francuskom. Tako je zadnja knjiga koju je tražio da mu donesem bila Goetheov Faust u francuskom prijevodu.

Nasuprot njemu sjedio je moj otac. Imao je šezdeset i jednu godinu i bio je pun energije. Kao filozof bio je duboko vezan za njemačku filozofiju, preveo je nekoliko kapitalnih djela, o nekima od tih filozofa objavio knjige, u nekoliko navrata predavao njemačke filozofe na njemačkim sveučilištima.

S takvom prošlošću njih su dvojica započeli razgovor o dvjema kulturama. Frankofil i germanofil iznosili su pred nas, koji smo sjedili uokolo, svoje adute, teze i kontrateze. Razgovor je bio žestok i vrlo blag, na trenutke vrlo ironičan i istovremeno vrlo topao. Slušajući ih do kasno u noć, pomislio sam na trenutak da je to, ako uopće postoji, trenutak apsolutnog sklada i sreće. 

Nepuna četiri mjeseca kasnije umrli su, u razmaku od svega mjesec dana, moj djed i moj otac.”

Priredio Vitraž

Naslovna 📷: Ivica Vojnić | Danas

Delovi preuzeti iz knjige Neispričane priče Rajka Grlića u izdanju Lagune.

Pratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/

https://www.instagram.com/vitrazmagazin/