Srbija nema opoziciju.

Srpska opozicija ostaje najimanentniji faktor na političkoj sceni, trajnija i od samog Vučića. Jedino ona nema opoziciju ni nakon 11 neuspešnih godina u kojoj pokušava da makar okruni vlast.

Pisati o srpskoj opoziciji…već osećam talase mazohizma. Kada je dobronamerno kritikujete, svrstavaju vas uz Aleksandra Vučića. Ukoliko je bezpogovorno tetošite, rizikujete da sa pretvorite u roditelja koji maloletnom sinu, sklonom bahatosti i pubertetskim bubicama, daje novac za klabing.

Čak i kada glasate za opoziciju, za jedan njen deo lako postajete izdajnici ili čak moroni, kako je pre neki dan sve one koji nisu podržali listu “Ajmo ljudi” nazvao Vladimir Gajić iz Narodne stranke.

Srbija je režim, ne država, i po enti put je dokazala da sama ne može da sprovede promene, čak i kada je nezadovoljna. Beograd je potvrda te tvrdnje. Ipak, i Vučićevoj vlasti nazire se kraj, iz razloga što je predsednik zakoračio u poslednji mandat, osim ukoliko se u skupštini, po putinovskom modelu, Srbiji ne nakarika neki novi “Frankenštajn ustav”.

Tako čuvena srpska opozicija ostaje najimanentniji faktor na političkoj sceni, trajnija i od samog Vučića. Jedino ona nema opoziciju ni nakon 11 neuspešnih godina u kojoj pokušava da makar okruni vlast. Dete je poraslo, osamostalilo se, ali je i dalje dete.

Hronologija neuspeha

Neprekinut proces razdruživanja političkih opcija u Srbiji, ipak je posle titanskih napora združio nekoliko političkih opcija u jednu (Ujedinjena Srbija), uz još nekoliko samostalnih opcija, uglavnom sa desnice, izuzev koalicije Moramo. Objedinjavanje na silu. Količina sujete kod opozicionih lidera u okolnostima u kojima se nalazimo je tolika da se sve završilo očekivano: narcizam malih procenata.

Za predsedničkog kandidata nametnut je, bez konsultacija, Zdravko Ponoš, koji tek što je izašao iz gloženja sa Vukom Jeremićem. “ Đilasovo porodično nasilje” Jeremić je prihvatio za “opšte dobro”, za mir u kući.

N1

Nakon izbora sav međusobni prljav veš izložen je i pre finalnog zbrajanja glasova. “Do Slavije svi zajedno”, a posle kud koji mili moji, bila je opoziciona mantra tokom protesta pre dve godine. Razbežali su se jedni od drugih a da nisu trepnuli, ali u novom porazu, ne pobedi. Narodna stranka gotovo da je likovala zbog neuspeha, ili nedovoljnog uspeha u Beogradu, po sistemu – ti si Đilasu sve diktirao, sada uživaj u rezultatima. Da su ostvarili bolji rezultat Đilas bi bio Mahatma Gandi.

Tačno 2,9 procenata glasova je uzalud bačeno pošto Boris Tadić nije prešao cenzus. Ni osuda njegovog samostalnog izlaska, ni hvalospev, samo konstatacija.

Koalicija Moramo, koja nikako da zaboravi da skine epolete kruga dvojke, slavila je prelazak cenzusa, iako su njihovi glasači sasvim sigurno ostali tužni. Običnom konsterniranom opozicionom glasaču zaista je delovalo bljutavo da slave svoju koru hleba i buduće apanaže, što nije za zameriti, samo da nije javno. Ništa drugačije ni kod Dveri i NADE. Nema šire slike, samo šićardžijski, to je taj mentalitet.

Odlazak Dragana Đilasa kod Vučića potvrdio je da pojam “udruženo“ u srpskoj politici označava neodređen broj udruženih delova koji zajedno ne čine svrsishodnu celinu. Lider Stranke slobode i pravde otišao je kod Vučića, što samo po sebi nije jeres, pogotovo imajući u vidu istoriju Srbije sa inkognito kanabeima. Analitičari i novinari željni pažnje i medija viču nama sa njim priče. Halo, čovek je dobio 60% glasova, ne mogu oni koji misle drugačije da se naljute na sopstveni narod dok se on sam ne promeni, i počne da čita Kanta, analizira Ticijana, i ide svaki dan u pozorište. Mi smo većinski, nekog drugog soja.

Đilas je, ukoliko želi sam da donosi odluke, a nekako deluje da mu to baš godi, trebalo onda sam da izađe na izbore nošen uverenjem da je najjača karika liberalne opozicije. Tada njegove odluke ne bi bile pod senkom despotizma i autokratije za koju ga kolege često optužuju.

Ogorčeni Jeremić je prednjačio. Nije bio toliko gadljiv na Vučića kada se šetalo po Sohou. Upravo njegova izjava oslikava količnu sujete po glavi stanovnika onih od kojih se očekuje da menjaju ovu vlast. “Dao sam reč da se neću kandidovati ni na jednu funkciju”, reče Jeremić koji uz svu pompu, novac i fanfare na predsedničkim izborima od pre nekoliko godina jedva je uspeo da dobije par procenata glasova. Pera Detlić ili Beli, zaboravio sam već, dobio je pet puta više glasova.

Gloženje

Krenule su međusobne osude. Jeremić je raspuštao odbore Narodne stranake koji su podržavali Ponoša. Sada general osniva svoj pokret ili stranku, kao što je i Saša Janković, pošto ih inače “nemamo” dovoljno.

Ne mogu te veličine da trabunjaju na sastancima i dogovaraju se, oni samo mogu da daju direktive i donose konačne odluke.

Uprkos svemu, ideja o podeli vlasti, o kolaču koji bi mogao da se podeli, ostavljena je da tinja šireći iluzije. Šta se mora nije teško, ali zamislite takvu vlast, to mrcvarenje? Potpuno odsustvo realnosti, politika, minimuma zdravog razuma, zajedničkih imenilaca. Nula samokritike, lične odgovornosti, kompromisa. Nula ostavki. Pojavljuju se posle celog ovog cirkusa važni i osorni non stop na televizijama, kao da su izumeli struju i žedne nas preveli preko vode.

U deficitu politike i platformi za rešavanje raznih problema društva, sve se svelo na to – biti protiv Vučića. To nije politika, a dovela je do apsurda da sada na Vučića udaraju i oni koji su se do juče zalagali za evropsku agendu.

Zašto je sve apriori i sve protiv? Zašto Vučiću ne može da se kaže bravo majstore za neke spoljnopolitičke poteze, a može sa Boškom Obradovićem, koji bi u gulage slao pripadnike LGBT populacije, a Srbiju svojom “renesansom” vratio u Srednji vek. Boško Obradović i Zavetnici pre izbora ujedinjenoj opoziciji nisu bili realan saveznik zbog “nepomirljivih političkih razlika”, ali su to naprasno mogli da postanu u opciji deljenja vlasti, “evropejci”, anti-EU stranke, oni koji bi da ikonama tuku na gej prajdu, i oni koji bi da ih brane. Sve ide. Bizarno.

Opozicija ne postoji

Postoji izreka koja kaže da “za svaki složen problem postoji odgovor koji je jasan, jednostavan i – pogrešan”. Dodaću da za svaki jednostavan problem postoji i jednostavan odgovor, koji je i tačan.

Zbog čega je ova vlast toliko snažna i rezistentna? Taj jednostavan odgovor nalazi se po ulicama, čuje se u pričama među običnim svetom, u kafićima, samoposlugama, u apatičnim i ozlojeđenim razgovorima komšija koje čujete u mimohodu. 

Narcis

Neka mi oproste vajni analitičari koji Vučićevu vladavinu posmatraju kroz prizmu maženja stabilokratija, rata u Ukrajini, rasta nacionalizma i populizma, međunarodnu preraspodelu snaga na relaciji Amerika-Kina-Rusija-Evropa. Biram ipak narodski “prost” i jednostavan odgovor, tako me vuče intuicija: opozicija ne postoji, a ako postoji onda je to u tragovima. Pod opozicijom mislim ozbiljna.

Onaj ko ovakvu opoziciju verbalno dadilja, ili zna da će živeti 150 godina, ili je upravo on za SNS i Aleksandra Vučića. Ako se neko nov ne pojavi što pre, stvarno nam se crno piše. Sve više poštenog sveta odlazi, a ovo malo sto je ostalo gubi nadu da će se nešto ikada promeniti.

Pavle Jakšić | Vitraž

Vitraž

Pratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/

Instagram: https://www.instagram.com/vitrazmagazin/