Srbija nema opoziciju

Tekst namenjen onima koji se guše u autoritarnoj i korumpiranoj Vučićevoj vlasti, a koji u ovoj lenjoj i sujetnoj opoziciji, ne vide ni zrno nade da su promene moguće. Koliko nas uopšte ima koji nismo ničiji i koji mislimo svojom glavom?

Opozicija. Godinama su bili sveta krava svima onima koje je ovaj režim ugušio, izmešten iz realnosti u astralne visine duvanjem helijuma gramzivosti i moći. Iza njihovih pokaznih Potemkinovih sela, novih zgrada, grandioznih državničkih večera, Maserati radnje i super luksuznog života za uski oligarhijski krug, okružen sitnim i manje sitnim interesdžijama, ostale su obesmišljene institucije, ugažena demokratija i politički pluralizam, uzurpirano sudstvo, vojska i policijske službe. 

Zdravstvene i prosvetne radnike, poštene ljude, i fizički i psihički godinama unazad nasilno pretvaraju u partijske vojnike, čijom se čašću i ponosom igraju oni sa Lobotin cipelama, koji su se u mermeru, skupom vinu i odelima potpuno odrodili od sopstvenog naroda.

Na ovom kabadahijskom maniru vlasti opozicija je godinama kapitalisala misleći da će se režim sam od sebe srušiti, pa nije ponudila nikakvu ideju, već samo želju da oruk sistemom dođe na vlast. I dalje ne znamo ko je za EU, ko bi da tuče homoseksualce, ko je za Rusiju ili Kinu, ko bi da pregovorima reši Kosovo, a ko bi da ga oružjem brani i kadi tamjanom. 

Krilatica “nisu svi isti” ispostavilo se, bila je šarada opozicije za njihovu lenjost, nemar, sujetu. Tešili smo se i suštinskom razlikom između “žutih”, koji su uredno smenjeni na izborima, i ovih koji očigledno nikada neće dozvoliti da se to dogodi. I mi, obični građani i glasači smo tu matricu preuzeli, pa smo gotovo mehanički za njih glasali jer “ne postoji niko bolji”, a ove nećemo.

Dete je poraslo, osamostalilo se i razmazilo

Tetošili smo ih mi, nerežimski mediji, analitičari. Za uzvrat dobili su opoziciju (dete koje je poraslo i osamostalilo se) imunu na svaku kritiku, pa tako Dragan Đilas skida bubicu u emisiji zbog konstatacije sa kojom se ne slaže, i to od momka koji teško da može da bude suptilniji. Pa, čoveče, takvog već imamo na vlasti!

Kada ih slušamo, kao Ponoša kod Maje Dragić, sa toliko nadmenosti, čak i prema novinarima, svako racionalno biće bi pomislilo da su nas izvukli iz Velike depresije, a ne da neuspešno ruše jednu autoritarnu vlast već 12 godina, koju čini jedan ozbiljan igrač i Mapet show-u servilnih i ograničenih. Miloš Jovanović, sorbonski, ne nižninovgorodski đak sikće na dojučerašnje kolege brojeći im moralna i patriotska krvna zrnca. Toliko gordosti, međusobnog optuživanja, ironije, pakosti, a sutra svi kao opet treba da sarađuju.

Kada smo uvideli da nema nikakvih pomaka, na bilo kakvu ozbiljniju kritiku proglašavani smo za “Vučićeve”, baš po njegovom isključivom maniru.

Godine uzaludnog strpljenja

Za godine strpljenja nismo dobili ništa. Čak i ukoliko su se pojavila nova lica, ona su ljubomorno preuzela scenu, čuvajući kružoke svojih stranaka kao da su sekta. Ne Davimo Beograd, kao retka građanska opcija, koji je sada fuzionisan U ZLF, godinama unazad ima dva lica, Dobricu i Lazovića, a tek sada se medijski pojavila Biljana Đorđević.

Čekajte ljudi, da li ste za deset  godina bavljenja politikom pronašli nekoga ko je od vas pametniji ili ste isisali sav IQ iz Mense i cevčicom ga sebi ubrizgali u mozak? Da li ste mogli da pronađete ljude verzirane u svojim profesijama da se bave nekim temama, pojave na televiziji? Ili ste od početka projektovali sebe na najvažnije funkcije, kojih velika većina ni u vašoj partiji nije dostojna.

Isto važi i za Pokret slobodnih građana. Uz svo poštovanje predsedniku Pavlu Grboviću, može li makar jedna seda da se pojavi na kosi i neki život iskusi pre nego što kažeš da si prvi među jednakima, možda neko zrno preispitivanja, čak skromnosti?

Naše partije su začarani krugovi predestinirane partijske hijerarhije. Idolopoklonstvo se kreira i za percipiranje Proglasa, koji se izmešta na mesto kojeg bi se i Olimp postideo. Isturili su ih bukvalno kao apsolutnu istinu, koju mi običnjaci ne smemo da preispitujemo. Stanite, molim vas, upravo pokušavamo da pobegnemo od jednog svevidećeg autoriteta.

Sa druge strane, za kadriranje opozicionih partija niko nikada nije preuzeo odgovornost. Pritom, ne pričam o DS-u čija je polovina stranačkih vojnika ispostavilo se popunila SNS. Pljuju jedni druge, nakon što godinama zajedno sede u kancelarijama.

Ko je birao Bulatovića za potpredsednika SSP. Mi? Ko nije dao “svog Bastaća” koji je Vulinovim manirom prenosio hiljade evra u koferu. Nije bilo mesta za nekog vajnog svršenog studenta ili eksperta u svojoj oblasti za koje se on i njegova stranka tako srčano bore da ne odu u inostranstvo. Da li je Đilas preuzeo odgovornost što 12 godina neuspešno ruši vlast? Nije. Zašto je problem našim političarima da shvate da ih narod neće?

Postoji li odgovornost kao kategorija u srpskoj opoziciji, a da nije trigerovana dobitkom manje od 1% glasova na izborima? Ne postoji. Ko je u skorije vreme u opoziciji rekao “nisam zadovoljan kako radim ovaj posao, neka dođe neko umesto mene”? Niko.

Partijsko, kadrovsko i moralno pilićarenje

Tokom vremena su nam za svežu krv prodavanii Janka Veselinovića, Sandu Rašković, Konastantina Samofalova, Dijanu Vukomanović, Borka Stefanović, Ponoša. Jel’ to ta sveža krv, i ko je za infekciju odgovoran?

Čiji je kadar bio Kena? Da je Zoran Lutovac ikada prošao kroz špalir sopstvene introspekcije i srama ne bi mu palo na pamet da bude predsednik DS, stranke u kojoj je mnogo većim političkim ličnostima i intelektualcima od njega, na čelu sa Đinđićem trebalo deset godina svakodnevnog mukotrpnog rada, stotine pendreka po leđima i borbe za goli život, bombardovanje, da bi sprovele građansku neposlušnost koju je on pre nekoliko meseci dozivao.

Miki Aleksić je izašao iz Narodne stranke Vuka Jeremića, pre toga i iz šinjela Mlađana Dinkića, kao i Zdravko Ponoš, Tadićev neratni general. Jedan je osnovao Narodnu partiju, drugi partiju Srce. Tamo im godinama nije smetao Vladimir Gajić koji sada kao krucijalnu promenu u Beogradu najavljuje ulicu Draže Mihajlovića, niti im je smetao Vuk Jeremić za koga su svi interno znali kakve nacionalne požude ime, doduše samo verbalne. Sada su oni kamen temeljac puta za EU.

Koalicija Moramo se raspala na prvoj političkoj krivini, prvo je otišao Ćuta, pa Zelenović (koji je u politiku ušao kao pitak tip, da bi na kraju agitovao da pravimo mornaricu na Dunavu), predsednica Biljana Stojković, upamćena kroz opskurni performans ispred skupštine sa bazenom i šlaufima usred majskih protesta prošle godine, zagovornica je bojkota, dok je njen bivši kolega i dosadašnji predsednik gradskog Đorđe Miketić odlučio da taj odbor istupi iz stranke. Ne brinite, osnovaće se još neka stranka, kad je bal nek’ je maskenbal.

Foto: Twitter/Biljana Stojkovic (dabrica)

Kako da se prosečan srpski domaćin, opozicionar ostvari a da nema sopstvenu stranku u kojem je on alfa i omega? Opozicioni dogovor je moguć, ali samo između presednika, ipak su i oni usvojili nešto od vrhovnog predsednika autoritarca. Postoji moje mišljenje i – pogrešno.

Kakofonija stranaka i trajno odustvo digniteta

Takav manir preuzele su i nove stranke i pokreti, shvativši da ne postoji sankcija niti kredibilitet kao neka viša vrednost. Na listama koje mi građani jedva i da pogledamo skupljaju se sa konca i konopca opskurni likovi kojima je politika traženje posla, ne ideal ili fundamentalna pobuda. Ko im ponudi bolje mesto na listi tu su, i ne gleda se odakle dolaze, a mi smo tu da sve to poguramo glasovima. Tako se na listi Kreni Promeni našao Milan Ljutovac, koji je karijeru započeo u Dverima, da bi pred predstojeće opštinske izbore u Zemunu na listu stavio celu familiju da budu odbornici. Obećavajući početak.

Pred beogradske izbore saznajemo da većina kandidata uopšte ne dolazi iz gradova koje žele da vode, što važi i za opštine. Logično, šta zna Zemunac o svom kraju, dovedi mu starijeg brata iz Rakovice.

Poslednja propuštena šansa

Mučna ubistva divne dece i profosora u osnovnoj školi Vladislav Ribnikar i naše mladosti u malom Orašju i Duboni bile su poslednja šansa za prethodne godine lutanja opozicije da se trgne – dogovore sa narodom, poništavanje tih dogovora, “zajedno do Slavije”, bojkote, evolucije iz pokreta u stranke, beskonačne šetnje gde su se svi oni trsili ispod nastrešnica i bina sa mikrofonom.

Ta ubistva su bila poslednji poziv u pomoć za državu koja nestaje, na koji su građani odgovorili. Gotovo sto hiljada ljudi je u jednom momentu bilo na ulicama, među njima mnogo ljudi koji su javno ili tajno glasači SNS. Dobili smo saznanje da niko iz opozicije nije dorastao vremenu i trenutku u kojem su se Srbija i njeno društvo nalazili. 

Svojom neorganizovanošću, odsustvom hrabrosti, strategije, razjurili su pobunjene, ugušili narodni bunt, ponudivši šetnju i dernjanje u megafon očiglednih laktaša i oportunista, lakrdiju od nedeljnih druženja i porodičnih šetnji kojih se baš niko nije uplašio. Ponovo nije osvojena ni jedna mala pobeda, koje bi bila zamajac onih većih.

Sada su ostavili da se međusobno trvemo treba li ići na izbore ili ne, oni koje smo mi uhlebili u skupštinu, kojima je politika posao, a ne hir. Diletanti.

Opozicija ne postoji, makar ne u formi da i blizu ugrozi ovaj režim. Taj korpus političke elite se organski međusobno ne podnosi. Nema tu nikakvog zajedništva ili solidarnosti. Razlike su ponajmanje ideološke, jer ideologija u srpskoj politici nije imanentna, razlike su psihološke.

To su uglavnom situirani, ostvareni ljudi, kojima ne gori pod nogama, koji zbog toga taj jed i sitničavost sebi i mogu da dopuste. Ima i oni koji prosto uživaju u samopromociji i svetlostima reflektora, a neki od opozicionog delovanja dobro i žive. Ko i nakon ove izborne šarade mora da ih brani, ni pakao mu neće teško pasti, tu je svaki dinar mukotrpno zarađen.

Činjenica da niko njihov ovaj tekst neće podeliti biće ozbiljan kompliment, ali i obaveza onih koji nisu ničiji da to urade, uz nadu da su takvi u većini.

Ruku na srce, sve navedeno ne abolira građane, mi smo ipak najveći krivci. Ne može opozicija da bude kriva za našu trpeljivost i kukavičluk. Neće niko, a sada vidimo posebno ne ovi, za nas da poture leđa. Oni gledaju samo sebe. Ovako letargični ne zaslužujemo ni bolju opoziciju, a ni vlast.

Ostaje nam da se ujedinjujemo kroz ljudskost, solidarnost, ukoliko je u nama i dalje ima. Dvadesetak ljudi je sprečilo one mučenike od izvršitelja da izbacuju bespomoćne penzionere iz svojih stanova. Ne veći broj od tog branio je Košutnjak, parkić na Banovom brdu, Kalemegdan, Savski nasip, Bara Revu, Staru planinu. Nažalost to su naše jedine pobede, koje čak nisu ni konačne.

Kada istupe kredibilni ljudi, a to su oni dovoljno skromni i vredni da se bez sujete okruže pametnijim od sebe, i sa njih 50 ako treba, više niko neće imati izgovor da im se ne priključi. Žrtvujte deo sopstvenog konfora, svi vi kojima je mučno ovo što nam se dešava. Promene nikada ne donosi većina. Nobelovac Orhan Pamuk rekao je da je par procenata hrabrih oduvek menjalo svet. Srbija nema opoziciju, ali mi imamo sebe.

Update: Dogodili su se izbori, opozicija i dalje nastavlja da uzurpira medijski prostor međusobno se optužujući. Niko nije preuzeo odgovornost. Dobili smo novi talas ega, sujete, bahatosti. Osećaj da od njih zavise promene, gori je od ove surove realnosti, autokratije i kabadahijske “starleto-MMA” vlasti.

Pavle Jakšić | Vitraž

Pratite Vitraž:

Instagram

Facebook

About the author
Osnivač i urednik Vitraža. Beograđanin. Kritičar malograđanštine i površnosti. Idealista.