Život u đubretu hrišćanske sirotinje Kaira

Kairo – Ispod Mokatama, krečnjačkog brda na istoku egipatske prestonice, smešten je sasvim nestvaran grad naseljen sirotinjom čiji je jedini posao da skupljaju i recikliraju najmanje 15.000 tona đubreta, koliko ujutru pokupe sa kairskih ulica.

Poznati kao Zabelini, narod đubreta, oni se od 17. veka tradicionalno bave ovim poslom veoma unosnim za nekolicinu koja ga vodi, dok je većini tek za elementarno preživljavenje. Iznad naselja Manšijet Naser nalazi se najveće od sedam sličnih kairskih punktova po kojima živi 180.000 porodica skupljača đubreta od kojih više od 90 procenata čine egipatski pravoslavni hrišćani, Kopti.

Vremenu na Mokatamu kao da je zabranjen pristup. Sem ružnih, glomaznih, nedovršenih kuća od cigle – ilegalne gradnje poslednjih godina – sve drugo je isto: đubre, đubre, đubre. I prašina. 

Kamioni natovareni balama kartona ili plastike probijaju se polublatnjavim prolazima preko kojih pretrčavaju pacovi. Smrad koji štipa. Mačke se tuku za svoje mesto. Jata muva. Magarci i koze. Svinje se ponovo čuvaju pošto su neko vreme bile zabranjene zbog infekcije.

Magarećim dvoprezima, neki i pik-apovima, svakodnevno dovlače đubre. Potom ga prebiraju. Životinjam daju pomije. Papir, staklo, plastiku ili iznošenu odeću odvajaju na stranu. Potom prodaju nakupcima.

“Četvorica sinova prikupe dnevno 20 kilograma plastike koju ja topim. Za svako kilo dobijemo po pola funte. Nas petoro, 10 funti”, kaže 43-godišnja Um Rahman, nagnuta nad ospasnim dimom koji stvara na pećnici.

Ayoung0131, Wikipedia

Deset funti je – 1,4 dolara. Kakav život mogu da sanjaju ovi ljudi od kojih mnogi ćitavog života nisu sišli sa Mokatama. Niti se uspeli na plato na vrhu zaposednut zbog pogleda na Kairo luksuznim noćnim klubovima.

Od skora su dobili konkurenciju koja im se ne dopada. Pretvaraju ih u najamnike dve privatne kompanije koje će ubuduće kontrolisati njihov rad. Oni će i dalje prikupljati đubre iz domova, prodavnica i fabrika i sortirati ga, ali reciklirani otpad više neće moći da sami da prodaju – što je njihov osnovni prihod. Plate koje će dobijati niže su od onoga što su zarađivali.

Uboga sirotinja, još i koptska. Odnosi sa muslimanima, koji čine 90 odsto egipatskog stanovništa od 103 miliona, oduvek su bili složeni za hrišćansku ortodosknu manjinu. Periode koegzistencije stizala su vremena nasilja kada su crkve paljene a Kopti ubijani.

U vreme revolucije, obaranja Hosni Mubaraka 2011, Kopti i muslimani išli su zajedno, ali stvari su se brzo promenile. Kada su Muslimanska braća preuzela vlast – sanjajući o obnovi kalifata i o zemlji vođenoj striktnim pravila islamskog zakonodavstva, šarije – strah se uselio među hrišćane.

Radikalni muslimanski suniti Kopte ne posmatraju kao jedan od tri “narod Knjige” praoca Avrama – Tore, Biblije i Kurana – već kao “nevernike”. Islamski ekstremisti ih doživljavaju kao nelegitimnu, stranu zajednicu, filijalu islamofobnog Zapada, koja nema prava da bude u Egiptu.

Kada je vojska oborila islamističkog predsednika Mohameda Morsija, Braća su optužili hrišćane. Otišao sam u sirotinjsku četvrt Imbaba i u crkvi Svete Marijam razgovarao sa ocem Zakariasom. Njegova crkva bila je spaljena, kao još stotinak po Egiptu.

Thousandways, Wikipedia

“Kopti ne mrze muslimane”, kaže milujući tipičan koptski krst. A Muslimansku braću? “Ne, Kopti ne mrze nikog”.

Vremena su se ponešto promenila od kako je armija preuzela vlast, a svi očekuju da mnogo od predsednika Abdul Fateh al-Sisija. “Nadamo se da će on doneti mir među svim Egipćanima. Pravdu, prosperitet, bezbednost, razvoj”, kaže otac Zakarias.

Naravno da se očekivanja Kopta i na Mokatamu tiču nacionalne politike, ali oni su tradicionalno obazrivi. Uključujući i prema velikom projektu Kaira do 2050. izrađenom u Mubarakovo vreme. 

Plan predviđa preseljenje miliona siromašnih, što znači da bi zemljište Mokatama moglo da se proda investitorima luksuznih gradnji. Strah je, kažu opravdan, da bi profitirali bogati tajkuni a da bi ranjiva sirotinja ponovo platila ceh.

“U prošlosti smo živeli bez ikakvog poštovanja naših života”, kaže 35-godišnja Zamzan Abdel Nabi koja vodi lokalnu kampanju preseljenja. “Optimisti smo da stvari mogu da se promene. Ali, država je još lomljiva i ne želimo da profitiramo od takve situacije”.

Za siromašnu decu koju gledam važniji su ipak detalji svakodnevnog života. Njima pomaže Fondacija Megi Gobran, bivše profesorke kairskog univerziteta koja se zamonašila i posvetila Zabelinima. “Mama Megi”, kako je poznata, pokrenula je svoju akciju još 1989, a malo je nedostajalo da 2012. – umesto EU – dobije Nobelovu nagradu za mir. Njen brat, 70-godišnji inženjer Moheb Gobran takođe je aktivan u fondaciji koja ima 90 ispostava širom Egipta, četiri na Mokatamu.

Program “Mame Megi” retka je šansa da ova deca ne podele sudbinu ranijih generacija koju je prvi egipatski predsednik Gamal Abdel Naser 1969. poslao na Mokatam da žive od đubreta. 

Kopti veruju u božanska čuda i priču o svom svešteniku koga je skupljač đubreta u siromašnom kvartu Šubra dve godine pozvivao da poseti Zabeline.  Konačno, prvog petka februara 1974, sveštenik je došao i – čuo božiji glas. Poželeo je da se pomoli u nekoj čudnoj krečnjačkoj pećini Mokatama. Treće nedelje molitvi snažan vetar mu je za rame zakačio poruku: Ne plaši se! 

Diego Delso, Wikipedia, Koptska crkva Saint Simon, Mukatam, Kairo

Pošto je dobio blagoslov koptskog patrijarha, rešio je da podigne crkvu, tačnije da je ukleše u brdo. Nazvali su je po svetom Simeonu. Kopti tu često dolaze na molitvu. Traže utehu. Deca ispod šake urezuju koptski krst. U blizini je veliki amfiteatar koji na misu može da primi 10.000 ljudi. 

“Mama Megi” i sveti Simeon su, uprkos svim državnim obećanjima i političkim promenama, zasad najveći zaštitnici koptske sirotinje Kaira.

Boško Jakšić | Vitraž

Pratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/

Instagram: https://www.instagram.com/vitrazmagazin/

About the author
Rođen u Beogradu 1949. gde se školovao i diplomirao na Ekonomskom fakultetu. U Politici se zaposlio 1972. i ubrzo prelazi na Spoljnopolitičku rubriku lista. Izveštavao sa mnogih međunarodnih skupova, od samita SAD-SSSR u Beču, do samita OSCE u Stokhlomu. Prisustvovao promenama u Poljskoj i intervjuisao Leha Valensu. Dugo se bavio Bliskim istokom: rat u Libanu, islamska revolucija u Iranu, izraelsko-palestinski sukob. Nalazio se na obe strane iransko-iračkog rata, a Prvi zalivski rat pratio iz Saudijske Arabije. Objavio knjigu o Izraelu. Izveštavao o ratu u Kampućiji, o gladi iz Etiopije. Tokom 1984. radio u Vašingtonu kao stipendista „Vašington Posta“. Pet godina bio stalni dopisnik Politike iz Kaira. Bio urednik spoljne rubrike a u periodu 1993-94. v.d. glavnog urednika lista. Naredne četiri godine je kao stalni dopisnik iz Rima intenzivno pisao o Italiji. Jedan je od trojice koji su rukovodili Politikom posle demokratskih promena 2000. godine. Izveštavao o intervenciji u Avganistanu i ratu u Iraku. Do odlaska u penziju 2014. bio je urednik Spoljnopolitičke rubrike. Sada je komentator koji se bavi domaćim i spoljnopolitičkim temama. Čest je gost Bi-Bi-Sija, Radija slobodna Evropa, Al-Džezire kao i domaćih radio i TV stanica.