Exit 2019 – Trijumf rocka

Ovogodišnji Exit festival , koji je jutros završen, podigao je lestvicu očekivanja pred jubilarni 20-i rođendan, koji iščekujemo 2020 godine. Dug put je pređen, od iščekivanja samo jednog benda, pa čak i numere (Kosheen – Hide), do onoga što Exit muzički reprezentuje danas.

The Cure su Exitu bili i uvod i razrada. Dali su više od profesionalnosti, što je za bendove sa takvim stažom, a sasvim sigurno i zasićenjem izuzetak. Oni su nas na jedan strastven način i obodrili da na kišu ne gledamo kao na bauk – podstrek koji nam je u nedelju bio preko potreban.

Za hrabrost i upornost posetioci su nagrađeni predivnim svitanjem na MTS Dance Areni. Posle nekoliko godina ono je imalo osvežavajući karakter, ne ljupko isrpljujući. Možda je prosto prevagnula mantra zaljubljenika u elektronsku muziku, da je kiša manje lošija opcije od prašine.

Vratimo se gigantima osamdesetih, koji su svima dali sve – obožavaocima kompletan muzički spektar, a onima koji su preko starijih braće i sestara, radio stanica njih i zavoleli – hitove. Možda će upravo “Friday I’m in Love” ili “Boys Don’y Cry” biti klincima zamajac da poslušaju “To Wish Imbossible Things” (Album Wish) ili “Prayers For Rain” (Disintegration) recimo.

Greta Van Fleet, su sa druge strane bili i razrada i zaključak. Povratak rock na Exit, i u svetsku muziku generalno. Njihov koncert, koji je trajao nešto više od sat vremena, jedan je od najboljih koncerata u dve dekade Exita. Nismo slučajno izabrali da baš njih apostrofiramo kao izvođače na koje biste trebali da obratite pažnju pre nekih desetak dana. Braća Kiska – Džoš, Džejk, Sem, uz brutalnog gitaristu Denija Vagnera zvuče kao da iza sebe imaju 40 godina radnog staža, ali nisu, radi se o klincima od 22-23 godine iz seoceta u Mičigenu, koji su odrasli okruženi pšeničnim poljima.

Toliko mladosti i energije, u zvuku koji zvuči tako staro i patinirano. Svako ko je ikada posumnjao da su oni “few hits wonder”, na krilima sličnosti sa Cepelinima, mogao je da te svoje misli i argumente, momentalno arhivira u formalin. Stadion od 100.000 je njima ono što je nama žednima jedna čaša vode, to se ne da naučiti, za to prosto morate da budete rođeni.

Oni su nova krv roka, oni su rasprodati festivali, cika i vriska narednih trideset i kusur godina. Oni su energija i bunt na bini, koja će možda motivisati i bendove prethodne generacije da se trgnu i vrate sebi, poput Kings of Leon recimo, koji su takvu energiju imali na svom albumu prvencu i albumima Aha Shake Heartbreak i Because of The Times.

“Black Smoke Rising”, “Highway Tune”, “When The Curtain Falls”, skinule su prašinu sa improvizovanih tribina bočno od Main stejdža. Oni su gladni muzike, i u svom prajmu, što je momenat vezan za izvođače koji je Exitu falio prethodnih godina. Primera radi jedan Pariz ih neće čuti ove godine.

Saznanje kako oni zvuče uživo ostaće slatka uspomena za manje od 700 Parižana, srećnika koji su ih u oktobru prošle godine slušali u predivnoj, intimnoj sali Élysée Montmartre, nad kojom bdi crkva Sacré-Cœur. Nadamo se da ovo nije poslednje svedočanstvo njihovog razvojnog muzičkog puta kojem smo imali prilike da svedočimo.

Izdvajamo i emotivni nastup Toma Walkera, momka iz Glazgova, koji je sa publikom komunicirao i disao tokom svakog minuta provedenog na sceni. Svojim istupom protiv Brexita, dobio je ovacije. Ipak ga je oduševio jedan sasvim drugačiji tip Exita. U kratkom razgovoru za Vitraž, poželeo je da se ovde vrati, opisavši ljude koje je sretao kao “autentične i svoje”. Odmeren, nepretenciozan, delovao je kao običan momak, na kome slava stoji kao jedna mala epoleta, a ne odora. I ne čudi što je tokom izvođenja “Leave A Light On”, bilo mnoštvo suznih očiju. Muzika koja u vama ne budi život i iskrene emocije, samo je trenutna mimikrija.

MTS Dance Arena uzela je za ovih nekoliko dana, skoro sve teškaše ovog žanra, dok su alternativnijim ljubiteljima elektronike pravi “teškaši” bili stacionirani na No Sleep Stejdžu. Satori je nažalost bio pre Grete, pa mnogi nisu imali prilike da čuju momka, koji je kao stvoren za muzička svitanja, dok su Tale Of Us, Solomun, Amelie Lens i drugi masu držali do ranih jutarnjih časova. Elektronska muzika je godinama na vrhuncu u smislu njene komercijalne realizacije i potražnje, ali je muzički u padu godinama.

Pre 5 godina bilo bi nezamislivo da gledamo kako Solomun i Mateo i Karm iz dvojca Tale Of Us zajednički mašu rukama. Elektronska muzika je danas sve više novac i preprodukcija nego kvalitet i inovativnost. MMA i All Day I Dream večeri u rovu blizu Dance Arene (NSNS stage), dali su manje komercijalan omaž tehnu i deep housu. Lee Burridgge nas je podsetio zbog čega ljudi plaćaju bogatstvo da odu do festivala Burning Man u nevadskoj nedođiji.

U velikoj meri je publika EDM-a doprinela rekordu posete već prve noći kada je kroz kapije na Petrovaradinskoj tvrđavi prošlo 56.000 od ukupno oko 200.000 posetilaca koji su se rasporedili na 40 bina i zona.

Ipak pobednici Egzita su The Cure i Greta, što je šlagvort i podsetnik za jubilej Exita, koji je svoje putovanje otpočeo upravo kroz bunt, borbu za slobodu, nediskriminaciju, a sve protiv demagogije i podela. S obzirom na servirani populizam i nacionalizam u kojem živimo i mi i region, bilo bi neophodno da se baš na dvadeseti rođendan te vrednosti ponovo reafirmišu, baš od Exita, koji je svoje ime stvorio na branjenju navedenih vrednosti, a tek potom muzičkim kvalitetom festivala, koji je uz uspone i padove, ipak za svaku pohvalu tokom svih ovih godina. Sa nestrpljenjem čekamo i radujemo se jubileju.

Vitraž

📷: Vitraž