My Baby – Mounaiki (2018)

Svoja muzička znanja stopili su sa formom elektronskih žurki, gde ne postoji pauza između pesama, već se energija kontinuirano gradi i vodi ka vrhuncu.

Nimalo slučajno su 2016 godine na International Festival forumu, u čuvenoj londonskoj Proud galeriji najavljeni kao nova “velika stvar” alternativne scene.

Ništa manje slučajan je i njihov muzički lepak koji spaja uticaje 60-ih i 70-ih, Led Zepellina, Hendriksa, Nine Simone i psihodelične, gospel i elektronske ritmove.

Ni četvrti po redu dolazak u Beograd nije koincidecija. Drugačiji su, i status nisu zaradili usiljenom nametljivošću, već strašću i rizikom.

Etabliravši se u Holandiji, nastavili su da osvajaju najkultnije evropske klubove i festivale – amsterdamski Paradiso, londonski Hammersmith Apollo, Lowlands, Glastonbury (gde su 2015. svirali rekordnih 6 puta), Pinkpop, Sziget.

Spajanje nespojivog od osnivanja je centralna je tema My Baby.

Holandski duo, brat i sestra Kejto i Just Van Dajk (vokal, bas, gitara, bandžo, violina) i novozelandski gitarista Danijel Džonston stvorili su projekat koji stvara glavobolje onima koji bendove žele da smeste u jednu muzičku kutiju.

Njihovim rečima oni su – “pokušaj Muddy Waters-a da zvuči kao Armin Van Buren”. U tome su uspeli.

Počeci – soul i gospel, sve do saundčeka na performasu, kojem je prethodio nastup didžeja elektronske muzike.

Radoznalost da probaju nesto novo, rizikuju, eksperimentišu dovela ih je do nove strasti –  organskih nastupa uživo, praćenih gitarom i bubnjevima, željom da se publika zabavi, i uživa u energiji i intimi malih komuna.

Svoja muzička znanja stopili su sa formom elektronskih žurki, gde ne postoji pauza između pesama, već se energija kontinuirano gradi i vodi ka vrhuncu.

Album Shamanoid (2015) stavlja ih na muzičku mapu. Hit “Seeing Red”, u rangu je najboljeg što smo ikada dobili od benda Chromeo.

“6X2”, “Meet me at the Wishing Well”, demonstracija su savršenog nadovezivanja na kantri muziku i južnjački rok, toplinu koju nikada ne biste očekivali da dobijete iz hladne Skandinavije, već recimo iz Nju Orleansa.

Godine 2017. izbacuju album Prehistoric Rhtyhm.

Numere “Make a Hundred” (preporučujemo izvedbu sa festival Pinkpop), “Electrified” potvrđuju da prethodni album nije bio izuzetak, već pravilo. Antiestablišment note i socijalni protest provejavaju kroz zavodljive melodije.

Pinkpop Festival (2017).

Album Mounaki (2018) koji promovišu na turneji, u kojem ćemo i mi imati priliku da uživamo 17. novembra (21h) u Studentskom kulturnom centru (SKC), donosi nam My Baby koji smo zavoleli, ali koji posmatramo drugim, znatiželjnim očima.

“Mounaki” centralna je plesna tema albuma. “Borderline” akcenat stavlja na sjajne Kejtine vokale, koji praćeni instrumentima u pozadini, u pojedinim momentima podsećaju na Massive Attack.

Njen vokal ništa manje dolazi do izražaja i u numeri “Silhouette”, koja je melanholična poput pesama Denai Mur, i njenog najvećeg hita “The Lake”.

Poslednja pesma na albumu “To Be Continued” pleše po suptilnoj žici koja razdvaja outro i intro numeru. Ona jeste kraj, ali je ujedno i početak – ponovnog preslušavanja albuma.

Očekuje nas živa, strastvena, a opet sentimentalna žurka u monumentalnom beogradskom prostoru.

Vitraž | Pavle Jakšić