Naomi Osaka – čovečnost jača od sistema

Slavna japanska teniserka Naomi Osaka napustila je Rolan Garos u Parizu. Živimo u svetu u kojem nam se sve nesuptilnije nameću pravila koja su sve direktnija, ultimativnija i isključivija. Nije ni pre bilo bolje, ali je bilo uvijenije.

Četvorostruka osvajačica „Grend slema“, japanska teniserka Naomi Osaka, povukla se sa Otvorenog prvenstva Francuske nakon što je uprava turnira donela odluku da je kazni zbog želje da preskoči učešće na konferencijama za medije, ali i da svoj pritisak na nju dodatno pojačava, preteći joj eliminacijom sa takmičenja, što su mnogi sportski poslenici doživeli kao svojevrstan mobing. Osaka je u nekoliko navrata navela da nije prirodan javni govornik i da pati od napada panike u razgovorima sa predstavnicima medija.

„Nikada nisam želela da predstavljam distrakciju, i prihvatam to da tajming nije bio idealan i da je moja poruka mogla da bude jasnija. Još važnije, ne želim da trivijalizujem termin ‘mentalno zdravlje’ ili ga iskoristim olako. Istina je da se od US Opena 2018. godine borim sa napadima depresije. Svako ko me poznaje zna da sam introvertna. U Parizu sam se već osetila ranjivo i nervozno, pisala organizatorima privatno, izvinila se i zamolila ih da svoje obaveze prema ‘sedmoj sili’ izmiri nakon turnira“, navela je ona.

Embed from Getty Images

Naomino saopštenje je ljudsko, koje nekome može ili ne mora da bude suvislo i opravdano, njega nije pisao njen PR tim, niti je ona njime želela da poentira. Nazvala je stvari odabirom svojih imena, i iza toga stala.

Rolan Garos je sa druge strane poslao odgovor koji više podseća na funkciju SIRI na Apple kompjuterima nego na manir komunikacije jedne od omiljenih sportskih manifestacija. Robotizovano saopštenje namenjemo igračima  od kojih se umilno zahteva da budu baš to, roboti:

„Pre svega, žao nam je i tužni smo zbog odluke Naomi Osake. Ishod njenog povlačenja sa Rolan Garosa je nesrećan. Želimo joj sve najbolje i najbrži mogući oporavak“.

Roland Garros

Ne živimo u Srednjem veku, Naomi Osaka nije rimski gladijator, niti cirkuzant, a još manje TV prezenter, ona je pre svega žena, pa teniserka, i kao takvoj bi trebalo da joj se omogući pravo na rad, koji ne moraju ni da joj plate, neka kaznama potru svu zaradu. Obaveze prema medijima postoje i važe za sve, ali ne po svaku cenu.

Živimo u svetu u kojem nam se sve nesuptilnije nameću pravila koja su sve direktnija, ultimativnija i isključivija. Nije ni pre bilo bolje, ali je bilo uvijenije. I sve se manje pitamo. I manje imamo hrabrosti da pitamo. Glas se čuje i ispoštuje samo teškim buntom. Ubicu Džordža Flojda, Dereka Šovina u zatvor su poslali sveopšti revolt i višemesečni protesti u Mineapolisu i širom Amerike.

Na mikroplanu je za odbranu čak i stabala, neophodno da čitav jedan deo grada ustane na noge (Košutnjak), i da ga u najvećoj meri podrži ostatak Beograda, ili skoro cele zemlje, kao što je bio slučaj sa Gezi parkom pored Taksima u Istanbulu 2013. godine. Toliko su direktive postale manje receptivne na kritike.

Porez za stan, univerzitet, kultura, novinarstvo, krošnje ispred naših stanova, cena benzina, interneta, nadograđena zgrada zbog koje više ne vidite Sunce, već peškire u kupatilu vašeg novog komšije. Niko ne sme da pisne. Jasno je da nemamo iluzije da kao pojedinci možemo da biramo stranu u izraelsko-palestinskom sukobu, kurs Zapad ili Istok, ali zar nemate utisak da sve manje odlučujete o najogoljenijim egzistencijalnim pitanjima, kolokvijalno nazvanim „običan život“?

„Opšte dobro“ uvek dolazi odozgo, sa najboljim namerama naravno. Savršen šlagvort za temu sporta. U NBA ligi nema komentarisanja suđenja, ima, ali za + 20.000 dolara. Vreme Redži Milera, Karl Melouna, Bena Valasa zamenjeno je tehničkim greškama za namrštenu obrvu. Igrače niko ništa nije pitao. Nije li pre mesec dana na pomolu bila ekskluzivna fudbalska Superliga, kruna tendencije da sport postane najobičniji biznis?

I da se nisu pobunili engleski velikani i celokupna evropska javnost, nikoga (njih) ne bi bilo briga kako se milioni fudbalskih zaluđenika osećau što svoje idole nikada više uživo neće videti. Ista matrica čeka i košarku, još je samo Beograd ostao da se pridruži Splitu, Sarajevu, Zagrebu, bivšim šampionima Evrope, koji su dugotrajnim „radom“ Žordi Bartomeua zamenjeni Zenitom, Darušafakom i Bajernom, koji pucaju od košarkaške tradicije kao što skopska „antika“ ima patinu Palmire.

Niko ne sme da pisne, skoro niko. Ali kad se nađe neko ko pisne, pamtimo ga za ceo život. Alen Ajverson je surovu cenu platio da bude svoj, da se oblači onako kako želi, da nosi nehajno svoje tetovaže, jer on ipak nije došao iz hora bečkih dečaka, već iz geta. Slikanje Hardena i Vestbruka u hodnicima za TMZ u Balensiaga kaputima je njegov minuli rad, ne mangupluk sjajnog košarkaškog dvojca.

Sedenje Kolina Kapernika tokom sviranja američke himne pre utakmice, kao protest protiv rasne nepravde, policijske brutalnosti i sistematskog ugnjetavanja u zemlji, kasnije i njegovo klečanje tokom himne navelo je Donalda Trampa da zahteva od vlasnika NFL da „otpuste“ igrače koji protestuju tokom državne himne.

Kapernik je tada postao slobodan igrač, i uz svo tapšanje po ramenu, podršku i panegirike, ostao je nepotpisan i dan danas, zapamtite to, u zemlji u kojoj je demokratija odrasla gospođa za našu adolescentsku. Toliko je skupa cena da budete svoji.

I dolazimo do Naomi Osake, krhke simpatične Japanke, koju svi pamtimo još od onih sramnih scena iz 2018, i meča sa Serenom Vilijams, kada je faktički u Njujorku morala da se izvinjava što je pobedila najbolju teniserku svih vremena.

Svojom odlukom da napusti Pariz, odbacila je taj rigidni sistem, koji kada skinete paravan bez uvijanja kaže – mi vam dajemo veliki novac i igraćete po našim pravilima. Nije li to matrica i svake političke partije, kružoka, centra moći? Tu se kičma povija po Pavlovljevom efektu. Ipak, kičma Naomi Osake je od nekih čvršćih materijala, nije to samo kost, to je i srce, glava, svest. Ne pomaže tu ni veliki ček, ni zov slave, i predivnog srebrnog pehara.

Njen čin nije otrežnjuć isključivo na način da sada na lovorikama idealizujemo damu iz Čuo Varda, već da svako od nas preispita sopstvenu kičmu, u kojoj god profesiji da obitavamo. Sopstvenom slobodom oslobađamo i ljude oko sebe, čak i kada oni toga nisu svesni. Poruke podrške su joj poslali Stef Kari, Dža Morant, Demijan Lilard, a do objavljivanja ovog teksta verovatno još sijaset sportista koje ista muka muči. Sada imaju i od koga da nauče šta znači biti hrabar.

Vitraž | Pavle Jakšić

Pratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/

Instagram: https://www.instagram.com/vitrazmagazin/

About the author
Osnivač i urednik Vitraža. Beograđanin. Kritičar malograđanštine i površnosti. Idealista.