The Velvet Underground

Tekst o kultnom njujorškom bendu i njihovoj vanvremenskoj numeri “Pale Blue Eyes”.

Lu Rid, legendarni američki muzičar i poeta, jedan od osnivača kultnog njujorškog benda ,, The Velvet underground”.  Svojim jedinstvenim talentom na vrlo poetičan način je izražavao doživljaj mračne realnosti i primitivizma u Njujorku šezdesetih godina 20. veka.  Sklonost ka vrlo ogoljenoj predstavi tabu tema, poput seksa, sadomazohizma, korišćenja droga, predstavljale su na samom početku rada Velveta nepremostivu prepreku za komercijalni uspeh i prihvatanje.

Međutim, u određenim krugovima – pre svega alternativnim i artističkim, bili su zapaženi, a zapaža ih i Endi Vorhol, pionir i ikona pop -art škole.

Kao vrsni poznavalac i medijski manipulator, Vorhol je rano uočio ogroman potencijal pop i rock muzike. Potpomaganjem rock grupe The Velvet underground, izveo je jedan od najvećih, a najnepriznatijih uticaja na svet pop muzike. Vorhol je još u ranim 60-im drugovao sa avangardnim muzičarima La Monteom Jangom i Marianom Zazelom, sa kojima je svirao i Džon Kejl, jedan od budućih osnivača benda. 

Vorhol je dobro poznavao Valtera de Mariju, konceptualnog umetnika i bubnjara u grupi koju su činili Lu Rid i Džon Kejl – ranr inkarnacije Velveta – pod imenom The Primitives. Prema rečima Džerarda Melange, Endi je u jednom trenutku nameravao da osnuje sopstvenu rock grupu zajedno s Jangom, Zazelom, De Marijom i Pet Oldenburg, suprugom poznatog umetnika Klisa Oldenburga.

Koliko god se to činilo neverovatnim, ipak je ostalo samo na ideji. Melanga i Vorhol prvi put zajedno gledaju Velvet 1965. u kafeu Bizzare, gde je Melanga, obučen u crnu kožu, uz njihovu muziku izvodio ekstravagantni ples bičem. Vorholov mixed media show – “Neizbežna plastična eksplozija”, prvi put je izveden u Dom teatru 1966. godine. Ponekad bi i pet filmova bilo prikazivano simultano duž svih zidova i na tavanici, ponekad bi se članovi grupe V.U. obukli u belo, a filmovi su projektovani po njima. Bilo je to vreme kada je cela ekipa koja se okupljala u The Factory, naveče odlazila u klub Max’s Kanzas City. Nekoliko godina kasnije V.U. će snimiti živi dupli album upravo u ovo prostoru. Vorhol je tamo imao otvoren račun i plaćao ih je oko 3000$ mesečno. Debora Hari (bend Blondie), tada šankerica u ovom klubu, jedina je izgovorila da je Vorholovo društvo bio skup najčudnijih tipova, koji nikada za sobom nisu ostavljali tragove.

Ovaj tekst je kratko podsećanje na jedan od najvećih bendova u istoriji rokenrola, njenog glavnog autora i duhovnog predvodnika – Lu Rida, ujedno i posveta pesmi nad pesmama, ljubavnoj lirici vanremenske “Pale Blue Eyes”, svim onim neizrecivim čarima koje može da prenese samo iskrena emocija istinske poezije. 

The Velvet Underground & Nico (1967)

Njihov prvi album pojavio se u proleće 1967. godine, u ,,nezgodnom“ trenutku kada se rock and roll američke Zapadne obale okretao ,,make love, not war, flower-power“ filozofiji življenja i razmišljanja, pogleda na svet koji je kroz ,,moć“ cveća, mira i ljubavi težio opštoj svetskoj, antiratnoj nirvani. Velvete je prikazao kao suštu suprotnost kolektivnom hipi snu – opake, mračne i sarkastične otpadnike od opšte sreće. ,,Baršunasto podzemlje“ je naravno imalo svoj ugao gledanja, iznevši na svetlost dana mnogo surovije i iskrenije, nikako zamagljene i iskrivljene slike sveta.

Studenti sa univerziteta Syracuse, Rid i Sterling Morison, povezali su se sa Velšaninom Džonom Kejlom, koji je u to vreme svirao električnu violu u eksperimentalnom sastavu LaMonte Younga. Za bubnjara su pozvali Maureen Tucker, i prozvali se po naslovu sado – mazohističkog romana Mike Leight – ,,The Telvet Underground“.

Na insistiranje Vorhola pridružuje im se pevačica iz Zapadne Nemačke Nico. Njihovu muziku najbolje je okarakterisala reakcija štampe, zabeležena na omotu prvog albuma: ,,Kreštavi r’n’r mogao je publiku podsetiti samo na dekadentni Berlin tridesetih godina“. Grupa psihopata koji napadaju čula. Nesložna muzika, treštave kadence, pulsirajući tempo, doslovno podrhtavaju od nasilja, cinizma i perverznosti. Doživeti njihov koncert znači biti bespomoćno izložen nasilju“.

Od čuvene Vorholove ,,banane“ na omotu ploče,  produkcije albuma, zapanjujuće inventivnih snimaka i suprotstavljanja tada dominantnim vibracijama mira i ljubavi, njihov debitantski album  doneo je moćnu, razarajuću sliku velvetovskog nasilnog scenarija, demonsku subkulturu i autentičnost izraza.  Mediji su izbegavali njihove mračne, tabu teme, poput onih u pesmama ,,Heroin“ i ,,Waiting For The Man“ ili slike sado-mazohizma u ,,Venus in Furs“.

Uz smrtno bledo anđeosko lice pevačice Nico, njen jedinstveni vokal i harizmu, kao i ulogu fatalne žene – zavodnice, kojoj je malo ko mogao da odoli, šokantnu sliku benda činila je progresivna muzika, uglavnom numere Rida i Kejla. Ridovoj muzičkoj mešavini primitivizma i poetičnosti, Kejl je dodavao notu avangarde, eksperimentišući s bukom i monotonijom.

White Light – White Heat (1967)

Decembra 1967. godine izlazi drugi album White Light – White HeatBio je to još beskompromisniji projekat. Muzička eksperimentisanja s prvog albuma još su radikalnije produbljena – pesma “Sister Ray najočitiji je primer.  Što se tekstova tiče, još su otvorenije progovorili o tamnoj strani moderne egzistencije čoveka u rascepu apsurda i nihilizma. Album prožimaju snažni i ogoljeni tonovi urbanog rocka, emotivni naboj koji pulsira u ritmu pločnika New Yorka. 

Kruna svega je nekolicina novih rock klasika: “White Light – White Heat”, “The Gift”, “Sister Ray” & “Stephanie Says”. Za prvi klasik “White Light – White Heat”, Lu Rid je jednom prilikom izjavio: “Zaista nisam mislio da bi trebalo da napravimo još jednu pesmu poput ove. Mislio sam da bi to bila strašna greška i zaista sam to verovao. Mislio sam da moramo da pokažemo i drugu stranu nas. U suprotnom, postalo bismo ta jednodimenzionalna stvar i to je trebalo izbeći po svaku cenu.”

Ipak, uprkos svim navedenim epitetima i nesumnjivom kvalitetu. zla sudba je nastavila da prati bend. Ignorisani i zabranjivani od strane medija, loše prihvaćeni od publike i kritike, Velveti ostaju bez ikakvog komercijalnog uspeha,uticaja i nade.Tome je još više doprineo odlazak Kejla, a kasnije i Morin Taker.

The Velvet Underground (1969)

Treći album The Velvet Underground, iz marta 1969, donosi smirenje i odsustvo nekadašnje energičnosti. Odlaskom Džona Kejla muzika benda gubi prepoznatljivu notu, ekstrovertno intoniranu napadnost i želju za istraživanjem formi. Međutim nivo sasvim običnog ludila ni malo se ne smanjuje  – uprkos svim nedaćama muzika benda ostaje jednako samosvojna i intrigantna. Sa mnogo manje buke, graničnih vrednosti i unutarnje tenzije “Velveti” teraju dalje uz neuobičajenu smirenost i liričnost na dokovima tame.

Pale Blue Eyes

“Pale Blue Eyes” bio je definitivan odgovor svim izazovima i lošoj karmi koja je potirala sve njihove dotadašnje napore. “What Goes On”, “Some Kind Love”, “Beginning To See the Light”, ili bilo koji drugi momenat albuma da odaberete, dotaći će vas neponovljiva magija velvetovskog dodira. 

Malo muzičara i pesnika poput Lu Rida imalo je tu dozu hrabrosti da se javno potpuno ogoli i pokaže svoje najdublje i najskrivenije delove ličnosti. Pesma “Pale Blue Eyes” jedan je od najlepših primera svega navedenog. U osnovi ljubavna, ova pesma bila je posvećena Ridovoj prvoj ljubavi iz studentskih dana, devojci koja ga je svojom nestvarnom lepotom inspirisala. Zvala se Shelley Albin, i ne, nije imala svetlo plave oči. Iako je tada bila udata za drugog muškarca, za nju su se stihovi nizali poput slapova.

Embed from Getty Images

Mnogi svetski muzičari, pisci, pesnici, reditelji, slažu se sa ocenom da posle njegove pojave na svetskoj sceni mnoge stvari više nisu bile iste. Ukinuo je granicu između poezije i rok pesme, eksperimentalne muzike i gitarskih rifova, pozorišta i koncerata. Ni Dejvid Bouvi ne bi bio to što je da nije bilo susreta sa čovekom koji je u sebi spajao sve kontradiktornosti savremenog sveta, bio njegovo ogledalo, pokazivao pravo lice i kada se ono ne bi dopadalo establišmentu.

Iz bliske saradnje sa Bouvijem nastao je i Ridov najuspešniji solo album Transformer. Iako je objavio čak 22 studijska albuma, 15 kompilacija i 44 singla, uz 12 lajv albuma, samo je jednom bio na vrhu američke top liste. Čitav svoj opus okarakterisao je kao “pisanje velikog američkog romana”. Tokom cele karijere suprotstavljao se površnosti i komercijalizaciji. Nikada se nije udvarao publici.

I dok setni glas zaljubljenog muškarca, pesnika Lu Rida nežno, romantično pevuši moćne stihove o ljubavi, nošen božanskim nadahnućem, dirljiva emocija lebdi na čarobnim zvucima elegične, hipersenzibilne, i plutajuće gitare maestra Sterlinga Morisona. Na trenutak kao da se zaustavi sam život. Dramsko – poetski osećaj ostavlja slušaoca bez daha dok se u potpunosti svojim unutrašnjim bićem prepušta ovoj setnoj ljubavnoj odiseji, avanturi muškarca sa udatom ženom – sudbinom. 

 Mislio sam o tebi kao o vrhu svoje planine
Mislio sam o tebi kao o vrhuncu
Mislio sam o tebi kao o svemu
Imao sam ali nisam mogao da zadržim
Imao sam ali nisam mogao da zadržim
Odmori svoje svetlo plave oči
Odmori svoje svetlo plave oči

Vitraž |Dragan Uzelac

Pratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/

https://www.instagram.com/vitrazmagazin/