Brajan Rašić – životna ispovest

Ekskluzivni intervju za Vitraž, istorija roka kroz objektiv jednog od najvećih svetskih fotografa – Brajana Rašića.

Uvod: Dorćol 1954, Beograd kakvim ga se sa setom sećamo. Ljubav ga vodi u London, gde ga jedna druga vrsta ljubavi, ona prema fotografiji, u njemu zadržava – 40 godina. Karijera kroz magazine Džuboks i Rock, “Saša i Raša”, avangardna kreativna simbioza sa novinarom Sašom Stojanovićem, pa agencija Rex Features, hiljade i hiljade fotografija.

Razrada: Istorija svetske muzike na njegovom okidaču, strast i pasija koji su prepoznati od najvećih rock zvezda, kojima je bio oficijelni fotograf – The Rolling Stones, Dejvid Bouvi, Dejvid Gilmor. Bajkovit put od analognog aparata Kijev i marifetluka jednog Dorćolca, do Kopakabane i dva miliona ljudi, pijuckanja pića sa Bouvijem.

Zaključak: Ne postoji. U rocku, u čiju se patinu duboko utkao, ne postoji kategorija starenja, samim tim ni finala. I dalje je u razradi, sija, beleži, pamti. Naš je zaključak, da kada radite ono što volite – u tome ste uspešni. Njegov najopširniji intervju do sada, ujedno je i prilika da mu ukažemo poštovanje i divljenje. Uživajte.

pavle jaksic brajan rasic vitraz
Brajan Rašić, Pavle Jakšić
Beograd. Uspomene, emocije, zaborav.

I prođe 40 godina. Bum. Emocije su uvek tu. Bio sam prisutan kroz svoj rad, i kada nisam bio tu fizički. Dorćolac iz Skender Begove, to je nešto što ostaje. Meni je odrastanje bilo predivno bez obzira što smo za sve morali da se borimo dodatno – za ploče, literaturu, novine. Ta težina nije nam uskratila neverovatne doživljaje. Godine 1971. bio sam na prvom Festu, koji je bio prozor u svet, pogledao sam 17 filmova. Već na drugom 36, nekada i po pet dnevno. Sećam se čekanja u redovima za karte, jednom sam čak izasao na naslovnici tada najtiražnijeg lista u zemlji Večernjih novosti.

Ne postoje više vrata te blagajne, tu je sada Savketovo sokače, nadomak nekadašnjeg Doma sindikata. To je bilo vreme kada sam jureći na projekciju naleteo na Frensisa Ford Kopolu i Robert De Nira, kada sam na Vidicima, ponoćnim projekcijama pored Džek Nikolsona gledao njegov rediteljski prvenac. Nezaboravne stvari.

Koncerti Jethro Tall-a 1975, pa Deep Purpla, Ajka i Tine Tarner. Svet u Beogradu. “Stonse” sam slušao ’76 u Zagrebu, pre toga u Bernu ’73, kada sam čuo za Rori Galagera, King Crimson, The War. Radeći u lokalnom restoranu zarađivao sam tada neviđene pare za naše uslove, a deo tog novca izdvajao sam za ploče koje sam donosio u Beograd. Sećam se da sam u osnovnoj skoli Pero Popović Aga, gde sam završio samo osmi razred, znao da se ogrebem za 5 soma i poručim ploču Zepelina.

Da ne zaobiđemo simboliku, upravo su Cepelini (Led Zeppelin) uz Genesis, bili prvi bendovi koje ste fotografisali?

Da, oni su bili na Knebworth festivalu (1980), uz Majk Oldfilda, Lindisfarne, Santanu, Beach Boys. Cepeline sam fotkao u toku njihove evropske turneje, nekako sam sredio pass, to su one već čuvene priče koje se vezuju za Džuboks, snalaženje i marifetluci za ufur na koncerte. Morao sam da ih fotkam, pošto sam ih jednom već propustio (1979, London). Interesantno je da sam iste godine propustio i The Who na Vembliju, koje ću imati prilike da čujem ove godine, sa 40 godina zakašnjenja, da sa njima proslavim 40 godina rada. Tokom leta slušaću i Dilana, Nil Janga, te neke matorce, dok još traju.

Koliko danas svi osećamo setu za nekim prošlim vremenima, da li delite utisak , da velikani odlaze – u pozorištu, na filmu, u muzici, a da nema ko da ih zameni?

Da, ali možda je to neki moj generacijski trip. Drugačiji su kriterijumi za kvalitet, što je logično kada znamo da su nekada postojale tri vrste hleba, u odnosu na desetine danas. Tako je i u muzici, izbor je ogroman. Muzika se pre razvijala na liniji “Stonsi – Bitlsi”, pa su došli Cepelini kasnije, a danas je sve nekako razvodnjeno, a kada je tako, ne možete da očekujete da se većina veže za pojedinca. Makartni i danas ima koncerte, reizdanja, prošle godine je obeleženo 50 godina The White Album-a, sumnjam da će taj plezir imati i Rijana, a  možda to i ne treba da se desi. 

I dalje ne dozvoljavam tom nekom hard drajvu da potisne vrednosti koje u meni traju, da novo zameni staro. Sve se bazira na temeljima, ne možeš čardak da gradiš na sedmom spratu. Mladi danas konzumiraju muziku na drugačiji način. Imam dve ćerke (21 i 27), a jedini svetao muzički trenutak imao sam sa mlađom ćerkom, kada sam joj za rođendan poklonio litografiju sa posvetom “Jovana happy birthday” i nacrtanim čiča glišom Pol Makartnija. Tada je nastala i naša fotka u kojoj on u nekom frejmu ima podignuta tri prsta, što je kasnije iskorišćeno za ideju o “posrbljavanje Bitlsa”, govori kroz osmeh.

 Što reče moj kum Peca Popović “ostavio si joj dobar miraz”, ne baš, ali u tom našem svetu – skoro.

Vraćamo se u 80-e, Beograd, Jugoslaviju, novi talas.

Imao sam sreću da uprkos odlasku fotkam naše bendove – Šarlo Akrobatu, Idole, Električni orgazam. Mnogi od njih postali su moji prijatelji. Uveren sam da su ti mnoge fotke poznate, jedino što ne znaš da sam ja autor – naslovne strane Džuboksa, Šarlo ispred Albanije, Vlada Divljan – čist socrealizam, kakva simbolika u fotki, on u stavu Stevana Filipovića sa podignutim rukama na nekadašnjem Trgu Marksa i Engelsa, ona mi danas govori mnogo više nego tada.


Bio sam tu kada je stasavala i “mlađa” generacija – Đule, Bajaga, to je pop muzika koju volim, nosi uspomene, emocije. Imao sam neraskidive spone sa Zagrebom i Sarajevom, fotkao sam Dugme, kod nas i u Londonu. Želja mi je da te osamdesete prikažem, imam lude fotke. Ova godina mi je prelazna, u njoj želim da dovršim knjige svojih fotografija, uz još jednu namenjenu ovom području, razmišljam i o galeriji.

Vi ste hroničar istorije, kojoj ste dali lični pečat. Da li ste ikada osetili tremu, odgovornost, baš iz razloga što je većina vaših fotografija obeležavala epohe, živote?

Ne, nikada. Tek nakon protoka vremena postajem svestan nekih stvari, zahvaljujući ljudima i saznanjima. Kako da ih znam dok mi ih ti ne spomeneš? Moj život je vrlo jednostavan, moj posao je prirodan sled, a vi ste ti koji to volite ili ne volite. Dokumentujem istoriju kako si to lepo rekao, ovekovečavam trenutke u vremenu. Mogu da prepoznam dobru fotografiju, da joj se divim, ali ne perverzno kao “svojoj”, već kao što bih se divio bilo čijoj koja me dotakne.

Odgovor na pitanje na koje je često morao da daje odgovor “kako vam se dogodio uspeh”, jednostavan je. Dogodio mu se jer je fotografiju i muziku živeo i voleo. Tako su se on i umetnici koji su mu bili idoli uzajamno prepoznali. Kroz senzibilitet i međusobno poštovanje postali su saradnici. 

Vitraž

Biti dobar fotograf nije recept za uspeh, on zahteva i ponešto neizrecivo. Da je uspešan fotograf tehnikalija, ja bih je patentirao i prodavao, to ne postoji. To je životni put, koji se prosto dogodi. Razlozi za uspeh kriju se možda i u mojoj tvrdoglavosti, volji, želji da vidim, fotkam, čujem – grabim! Došao sam u London iz zemlje u kojoj smo bili željni svega. Ne volim tezu da je nama sve teže, moj život nije bio takav, radio sam ono što volim – seks, droge, r’n’r, minus stavka broj dva.

Lude šezdesete, vaš termin glasi neorganizovani haos?

Da! Niko ništa nije znao, ogromne količine novca su se rasipale, sviranje do besvesti. Vreme Džoni Keša i Bili Holidej. Krenuli su sa drogama jer fizički nisu bili u stanju da opstanu, kasnije su te droge samo pojačavane.

Svedoci tih vremena videli su sve! Za taj period sam okasnio. Godine 1984. Dejvid Bouvi se vratio iz pakla, kao gospodin koji je uvek i bio, ali su zvezde tada uveliko naučile lekcije, r’n’r je bio artikulisan. Uspostavljen je sistem koji je medijima ograničavao pristup.

Ipak, jednom sam sa Bouvijem bio na partiju u Danskoj kada je promovisao album Tin Machine (1989). Stojim naslonjen za šankom pored njega, sa publicistom Alanom Edvardsom, a prilazi nam Rik Skaj, reporter najvećeg tabloida na svetu Sana. Bouvi mu otkačen kakav je umeo da bude kaže “hej Rik, šta hoćeš da uradim, da ti pokažem kitu?”. Jedna rock & roll priča.

Pored mene se tada privalila neviđena lepotica samo zato što sam bio uz Bouvija. Zamislite obrise te slave, kada i najmanji kontakt sa istom i vama daje deo tog oreola. Sve ono što se dešavalo iza scena bilo je hermetizovano. Sećam se kada mi je njegova asistentkinja Koko Švab rekla “Brajane ti samo slikaj, ali znaš da ti neću dozvoliti da objavljuješ”. I to smo poštovali, potpisivali smo ugovore, koji su nas obavezivali.

Emocije, događaji?

Koncert Stonsa na Kopakabani pred dva miliona ljudi sada mi deluje nadrealno. Nepredviđeni problemi na bini – flood svetla za osvetljenje publike se nisu upalila. Samo dva fotografa na sceni, tip iz National Geographic-a i ja. To su trebale da budu legendarne fotke koje se nikada nisu desile, pa su mi emocije pomešane. Bio je to najmasovniji koncert Stonsa ikada, moj takođe. Ipak sam napravio neke lepe fotke, pamtim jednu sa Čarlijem.

Kada smo kod emocija vratio bih se i na svoje prve susrete sa Makartnijem, Bouvijem, Stonsima. Napravio sam neke istorijske fotke – Makartni, Noel Galager, Pol Veler – carstvo brit popa. Bouvi sa Mik Džegerom i Pit Tausendom, koji su došli na njegov parti. Tada se zvezde nisu često slikale, to je bio poduhvat.

Moram da spomenem Dejvida Gilmora, ti momenti sa njim su za mene veoma značajni, ja koji sam odrastao na Pink Flojdu, sada ga kao fotkam. On je predivna duša i normalan čovek.

Strašno sam voleo Sajmona i Garfankla, pogodili su moj sentimentalni deo, njihov album Bridge Over the Troubled Water je remek-delo. Slušao sam ih u Hajd parku uz Everly Brothers. Učitelji i učenici. Nezaboravno.

Par dana nakon što se rodila moja ćerka Milena radio sam intervju sa Džulijanom Lenonom, sinom Džona Lenona. Rekao sam mu – “kako je život čudan, tvoj tata mi je jedan od heroja, a sada radim intervju sa njegovim sinom u momentu kada se meni rodilo dete”.

Woodstok, BST

Woodstok sam posetio 1971, totalno ludilo. Dvadeset godina kasnije došao sam do podatka koji i danas zna mali broj ljudi. Najplaćeniji bend tada bio je Blood Sweat & Tears. Bili su tako veliki da su rekli – nema snimanja, intervjua, zapisa. Svoja izdanja i reizdanja imali su “Kridensi”, Dženis Džoplin, Džoni Vinter, svi osim njih.

brajan rasic vitraz
Foto: Vitraž

A 1970. su upravo oni bili na Tašu, a da mi nismo bili svesni ko nam je došao u goste. Ne znam zašto, upravo sam se setio da je pre eki dan umro čuveni bariton ’60-ih Skot Voker, koga sam upoznao na svom rođendanu u nekom baru, na njegovoj ploči Year of Hunter, stoji “Thank you for your birthday drink”, omaž piću koje sam mu poručio.

Rekoh sebi, to je Skot fucking Voker, koga je jedan Bouvi obožavao. Na njega sam kasnije nabasao u Zapadnom Londonu na pešačkom prelazu vozeći neku izdrkanu žutu bubu, i začuo “hello mate”. To su neke gluposti kojih se rado setim. Kasnije sam ga fotkao, iako on to nije voleo. Bio sam na mnogim intervjuima koje je radio Saša Stojanović, moj drug, jugoslovenski novinar koji je intervjuisao najveće svetske zvezde.

The Rolling Stones

Kada su Stonsi u pitanju Mik je najmanje poročan, on je bukvalno šef tog benda, jer neko mora da bude trezan u celoj toj priči. Čarli je nezainteresovan, dok su Kit i Roni zajebanti. Najlakše mogu da ti ih opišem kroz fotkanje. Stanu ispred mene i to traje kratko. Imam recimo fotku gde je Mik već krenuo sa rečenicom “alright let’s go” a ja još fotkam, dok svi ostali kreću tek na njegov znak. To su ti momenti u kojima jedan čovek misli za sve. E sada, kada su ti Stonsi ispred objektiva, na njihovoj pedesetogodišnjici, taj intiman momenat, izaziva neko strahopoštovanje, ponos.

Inače pre pre izlaska na binu oni su svi u svojim prostorijama. Sećam se kada sam naleteo na Kita u Riju – “mate just follow the black line if you need me” rekao je šaljivo. Hotel Kopakabana Palas bio je njihov ogroman bekstejdž. Posebne gafa trake su se lepile za pod, u četiri različite boje, svaka za po jednog člana, da se ne bi zagubili. Malo ko je mogao da ih vidi pre izlaska na binu. Danas je to surov biznis, dva miliona dolara košta koncert. Ovo odlaganje od 13 koncerata, ne verujem da će taj promoter ikada više moći da radi veliki koncert zbog osiguranja.

Kit Ričards

Fanovi “Stonsa” vole moje fotografije. Kruže teorije o hemiji koju imam sa Ričardsom kroz fotke, ali ima njegovih vrhunskih za koje bih želeo da sam ih ja napravio, ali su ih napravile moje kolege.

Za mene je ogromno priznanje fotografija koja se nalazi u njegovom ofisu na Menhetnu, to je ulazak u hram. Fotka je momenat kada on potpisuje svoju autobiografsku knjigu Life, ispoštovali su moju ideju od početka do kraja, desi se i meni da ponekad ubodem fotku (osmeh). Jednu fotku sam poklonio i Džejn Rouz, njegovom asistentu, r’n’r bakici koja se o njemu brine.

Jednom smo sedeli u hotelu zajedno, baš kada je promovisao knjigu, kaže “Ovo je bas dobro, fenomenalne fotke, kao da je Mario Testino radio” hvala na komplimentu, ali me ne plaćate kao Testina, odgovorio sam kroz smeh.

Ten Years After

Zanimljiva je moja spona sa njihovim albumom Cricklewood Green (1970). Pre nekih 20-ak godina sam baš u mestu u Irskoj, po kome album nosi ime, kupio kuću. Inače sam ih obožavao, numeru “Love Like Man” posebno.

Green je u stvari park, zeleno prostranstvo, zamislite samo pejzaž sa dečicom koja igraju fudbal. Bio je na pet minuta od moje kuće. Bila mi je slatka ta simbolika, kao boravim u mestu po kome je dobio ime jedan od mojih omiljenih albuma.

Onda se taj album reizdao, i ja naletim na priču Alvin Lija. Znao sam da je album snimljen u Olimpik studiju u Kensingtonu, ali je on spomenuo kako su imali “roudija” koji je u staklenoj bašti gajio travu, u kojoj su oni stvarali taj album. Cricklewood Green – trava! Živeo sam u zabludi godinama. Imao sam sreće da saznam takve sitnice, koje su mi značile. Uz njih nisam otišao dalje u odnosu na običan svet, ali jesam u odnosu na sebe samog.

Erik Bardon (The Animals)

Meni jedan od najvećih svih vremena. Živeo je dugo u Americi, pa se preselio u Nemačku. Sredinom 80-ih došao je u London. Upoznao sam ga na svirkama u Kovent Gardenu. Tada sam sa njegovim menadžerom dogovorio intervju i fotkanje, mislim da je taj serijal bio među poslednjim izdanjima Džuboksa, pre nego što je postao regularna novina.

Baš smo se zgotivili. Jednom prilikom smo bili u većem društvu, duvali smo travu, bila je sa nama i njegova devojka Amerikanka. Pošto Ameri rolaju džoint na drugačiji način, on nije imao filter, te sam ga ugasio pre vremena. Ona skoči, sa sve pincetom ispravi džoint i dovrši ga, plakali smo od smeha. Jedan dam me zove na telefono da navratim, ja odem po njega, sećam se da mi je pričao o knjizi “I used to be an animal but im alright now”.

U Jugoslaviji je album Erik Bardona i War-a “Declares The War” imao status kultnog, te sam mu napomenuo kada je dolazio u Beograd, da moraju da odsviraju numeru “Tobacco Road”, hit u Beogradu, na šta mi je on zbunjeno odgovorio “pa, ja to ne radim, mislim, kada sam prestao da radim sa War”. Erik, ako ti budeš u Beogradu i ne odsviraš tu stvar bolje nemoj da dolaziš rekoh. A on zbunjen pogleda legendarnog klavijaturistu Zut Manija i kaže – uf, bolje da naučimo to da sviramo”.

Na njegov poziv sam došao na koncert u Royal Albert Hall, sa sve Džuboksom, sa njim na naslovnici. Dok sam sam lutao na after partiju, obratio mi se neko iz obezbeđenja – “Erik želi da te vidi”. I tako mi sedimo u praznoj dvorani jedan uz drugog, on tužan, jer tada u bendu nisu ni komunicirali. Tako su funkcionisali mnogi bendovi zarad viših interesa. Imam tu sliku, sačuvan momenat bliskosti, on sa Džuboksom u ruci.

The Who

Nisam bio toliki fan Huovaca u mom odrastanju. Ali ih sada obožavam. Njihov album “Who’s Next” je…(Brajanov uzdah govori više od epiteta). Postojala je ta anegdota nakon koncerta u Montereju, gde su nastupali zajedno sa Džimijem Hendriksom, oko bacanja novčića, koju je meni i Saši Stojanoviću prepričao niko drugi do pokojni Džon Entvistal, legendarni “Oks”, originalna bas gitara ovog benda.

Pustite pesme “Boris the Spider” ili “Summertime Blues” setićete ga se. Potvrdio nam je da su oni i Hendriks bacali novčić jer niko nije hteo na binu da izađe prvi, sujete su uvek bile naglašene. Hendriks je izgubio i izašao pre njih. A onda je parafraziraću Entvistala “That motha fuckin’ bastard lit up his guitar and took the show from us”. Kasnije je Džon preminuo u sobi 658 Hard Rock Hotela u Nevadi, usled overdoziranja kokainom.

Muze – Kejt Mos, Pati Hansen, Džeri Hol

Kada sam radio fotkanje Makartnija, slikao sam Depa i Kejt Mos. Čudesni momenti, ludila. Ona koja se samo krije. Tada nije ustajala iz kreveta bez 7000 funti. Svi ih jure za fotku, paparaci, a ona u studiju sa Makartnijem, ne bi se ni sa njim slikala tada, nije jeb*** živu silu. Kasnije je tek haos nastavljen sa Pitom Doertijem.

Pati Hansen je sa druge strane bila pravi sedativ za Kita Ričardsa, što je on slikovito opisao i u svojoj knjizi.

Pati je divna žena. U Rimu sam pre par godina proveo dosta vremena sa njom. Kada koncert počne, “Stonsi” uplove u svoj svet, u kome nema mesta za druge, tako da je i ona na neki način bivala usamljena. Sedeli smo u nekoliko navrata u bekstejdžu, fotkao sam je.

Poznajem i Kitovu ćerku iz braka sa pokojnom Anitom Palenberg – Anđelu, blesava poput Kita, iz braka sa njom ima i sina Marlona. Druga ćerka Teodora pomalo je problematična, nju sam slikao na promociji knjige za decu koju je on napisao, za koju je radila crteže. Teodora je lepa, ima taj njegov šeretski kez. Aleksandra je ipak najlepša. 

Džeri Hol, bivšu Mikovu ženu, svetskog supermodela sam više puta fotkao, ali sam je zaista upoznao tek nakon njihovog raskida. Njen sin Džejms se bavio muzikom, pa sam je viđao na koncertima. Džeger ima sedmoro dece, i prelepe ćerke Karis, Džejd, Lizi, Džordžiju. Upoznao sam i bivšu suprugu iz Brazila Lusianu Himenez, kada je Reksu prodala ekskluzivne fotografije sa Mikom.

Amy Winehouse

Koncert Ejmi u Beogradu bio je i emotivan i tužan. Njen menadžment me je odabrao za jedinog akreditovanog fotografa na turneji, sticajem okolnosti ona je započela baš u Beogradu. Svi su me grdili, zvali, kao – zbog čega samo ti fotkaš? Zbog svih povika, osetio sam maltene krivim, a da sa time nisam imao nikakve veze. Obećao sam svim našim redakcijama fotke, koje su one i dobile. Koncert je prvo kasnio, a zbog visine bine nisam ni video kako ona pada po njoj. Malo ko je znao da je to početak tragedije, da jeste, sumnjam da bi bilo zvižduka i negodovanja.

Sve ostalo je istorija. Razgovarao sam sa agencijom, i oni su rekli da misle da sve fotke treba da se prikažu, taj bol, istina. One su na jedan tužan način stavile tačku na njen životni put. To je moj bliski susret sa tim tragičnim “Klubom 27”.

Didija sam fotkao za Bravo u njegovoj vili u Londonu. Pitam ga gde se fotkamo, a on me vodi do garaže. Dva Rols Rojsa. “Mamu mu jebem dopao mi se i teget i crni, kupio sam oba”. Because he can, to je neki drugi svet. Radio sam njegov koncert dok je bio sa J-lo, koja je bila u fan pitu pored mene, bila je veća faca od njega.

Brajan Rašić
Leonard Koen

Koena sam prvio put fotkao 80-ih. Bio sam svedok i njegove poslednje turneje. Njegovu karijeru je spasao Rob Halet, moj dobar prijatelj, koji mi je baš ovih dana lajkovao fotku na Fejsu, kojom sam se oprostio od Šeli Lazar, damom koja se bavila prodajom vip karata, inače učiteljicom Kid Rocka.

Haled je pokrenuo O2 arenu, u Doklendsu, danas jedna od najzauzetijih koncertnih dvorana na svetu. Tu je Majkl Džekson imao zakazane koncerte koji se nikada nisu desili, Prins i 21 noć, itd. Rob je nagovorio Koena da se vrati nakon njegovih kriza, puta u Indiju, života u samostanu. Nikada ga nisam sreo, ali jeste Saša Stojanović kome je poklonio i crtež. Saša i Koen se sada druže na nebu. Upoznao sam i njegovog sina. Jedna Koenova fotka baš mi budi ponos, New York Times ju je objavio sa sve kreditom. On u emociji, koju su ljudi obožavali. Bio je u Beogradu 2008. Njegovi koncerti su probijali sve emotivne skale. Zračio je iskrenošću i mirom.

Dire Straits, Knopfler

Prva ljubav. Njihovu ploču sam prvi put kupio u Trstu. Uživo sam ih slušao 1980, i to prvu postavu sa njegovim bratom, umesto koga je kasnije došao neki klinac koji je bio u vezi sa bivšom ženom Pitera Fremptona. Imam Noflerov potpis na njihovom duplom lajv albumu. 

Oni su tih godina rasprodavali Vembli Arenu kao niko do tada. Kada u Londonu krene pesma “Sultans of Swing”, onaj deo “Way on down south, London-town”, kakva je to histerija bila, neopisivo. Nofler je sjajan gitarista i lik, iako pomalo hladan. I dan danas sam prijatelj sa njegovim računovođom, koji je radio za Majkla Džeksona i Rod Stjuarta.

Poseduje li neki novi bend potencijal da postane nešto više? 

Iskreno ne. Danas to što vredi obično liči na nešto, što opet mogu da poštujem (Greta Van Fleet). Za mene su Oasis i Blur bili ta nada, nešto veliko. Bio sam deo tog ludila, njihovi koncerti pred 100.000 ljudi. Luda iskrenost i buntovništvo. Osamdesetih sam radio sa Grupom Inspiral Carpets kojima je Noel tada bio “roudi”. Na Swiss Cottage smo Saša i ja radili intervju sa Klintom Bunom.

 Prisustvovao sam rađanju bendova, njihovom putu ka vrhu. Stray Cats su u Londonu spavali u ofisu legendarnog PR-a Kita Oltama. Sećam se njihovog prvog koncerta u Fulamu, u pabu Golden Lion gde je bila i Suzi Su. 

Brajan Rašić
Kolika vam je satisfakcija što ste uzor nekim klincima, koji se preko vas vezuju i za rock kulturu?

Imam sreću da je moj rad prepoznat globalno. Kada je u pitanju lokalna priča, veoma mi je važna, jer ja nikada nisam otišao odavde. Bitna su mi priznanja od ljudi, ne ona javna, ali moram da spomenem da ću 17. aprila dobiti jedno, zvao me je Čutura da mi to najavi. Poštujem sve kolege, šta god ko slikao, mi smo jedna familija.

Danas je bavljenje ovim poslom mnogo teže jer sada svi fotkaju. Nekada sam imao na raspolaganju za koncert dva filma, a danas ljudi opale hiljadu fotki. 

Ponosan sam što sebe mogu da nazovem analognim fotografom. To izumire, postoje velike manipulacije kada je fotografija u pitanju. Kvantitet je ugušio kvalitet. Postoje ljudi koji su spremni da rade sve. Mogućnost za uspeh sada je manja i neizvesnija.

Družio sam se sa Mazanerom, gitaristom Roxy Music. Feri je voleo da dođe u Beograd. Pre pet godina bio sam u Birmingemu na njihovoj žurci. U bekstejdžu – torta u obliku gitare, Eli Mekferson, Gaj Prat, koji je svirao sa Pink Flojd, divan lik koji je izdao knjigu u kojoj je moja fotka Bouvija. Poli Samson, Gilmorova žena me je zvala na promociju svoje knjige, tu je bio i Nik Kejv sa nama. Puno sveta sam upoznao, ali nikada te ljude nisam svojatao, uglavnom je to bio biznis, čast izuzecima.

Brajan Rašić
Rekli ste da nemate vremena da ostarite. Da li je rock nedovoljno usavršen prototip besmrtnosti?

I da i ne. Sve zavisi od čoveka, koji put bira. Ako je primer Kit Ričards, jeste serum za dug život, “Klub 27” nam govori nešto drugo. Mnogi nisu uspeli da se snađu u tom svetu. Meni je rock pomogao u smislu da nisam imao vremena da mislim na starenje. U očima mojih mlađih kolega ja ne bih trebao da sam još uvek tu, da trajem. Nema više fotografa moje generacije. Za mene je rock bio pozitivna infekcija.

Brajan Rašić traje i trajaće večno, poput muzike koju je fotkao, a neka ovaj intervju bude isti takav (večan) prozor u jedan deo magičnog sveta muzike koji je obeležio sve nas, a on njega svojom emocijom i radom.

Vitraž

Pratite nas na: https://www.facebook.com/vitraz.net/

https://www.instagram.com/vitrazmagazin/