Čavela Vargas – ,,Ako nisi voleo, nisi živeo”

Putopis o Meksiku, obojen Čavelom Vargas, muzom Pedra Almodovara, ljubavnicom Fride Kalo. ,,Grubim glasom nežnosti”, pevala je tradicionalne meksičke pesme i otišla u večnost.

U julu 2013. otišla sam u Meksiko na pet meseci. Bio to jedan od najlepših perioda mog života. Tadašnji beogradski život došao je u pomalo mračnu fazu i nije mi se činilo da je svetlo na kraju tunela blizu. Onda se ukazala prilika da kao mlada diplomatkinja provedem 5 meseci na programu za diplomate u Meksiko Sitiju.

Taj program nije posebno popularan ni kod nas, a ni kod bogatijih Evropljana. Jer ne ideš da primaš veliku platu i budeš važan nego da ideš u školu i primaš skromnu stipendiju. Kao neko ko je polovinu svog života sanjao tu Latinsku Ameriku, čitao latinoameričke pisce i u svojoj glavi hodao ulicama zemalja magičnog realizma koje su mi se činile dalje nego Mesec, jer je karta koštala uvek bar duplo više od onoga što sam ja uspevala da zaradim, a kamoli uštedim, taj program bila je poruka da kosmos ipak ima neko iznenađenje za mene u rukavu.

U roku od 5 dana, doneta je odluka, spakovala sam se i  sa 100 eura u džepu i uverenjem direktora Diplomatske akademije Ministarstva spoljnih poslova da ,,Država stoji iz mene” (to je jedna od strašnijih stvari koje mi je iko ikada rekao), po prvi put u životu preletela okean. Imala sam 30 godina. 

Magična mesta su zapravo magični ljudi koje na tim mestima upoznaš. I naravno, tvoje trenutne lične okolnosti, svega tu ima pomalo. Kada čuju Meksiko, mnogi ljudi pomisle – narko karteli, otmice, nasilje, kriminal. I eventualno Kankun. Mislim da su zemlje kao i ljudi.

I one koje bije najgori glas, imaju nešto što sigurno vredi istražiti. I zavoleti. Neće to svi videti, ali oni koji vide biće počašćeni. Moja ideja je bila ako odem otvorenog srca, Meksiko će me tako i dočekati. I jeste. Mnogo smo se voleli, Meksiko i ja. Tamo sam shvatila da moj svet neće stati ako ja iz njega odem na nekoliko meseci i da je idealna distanca od sopstvenog života drugi kontinent i 7 sati vremenske razlike.

Još ako si imao sreće da je taj drugi kontinent onaj na kojem je Meksiko, uh. Tih dana sam se budila sa ,,Hvala ti živote” na usnama. I shvatila sam da latinoamerički autori nisu izmislili magični realizam. Oni su ga živeli. I zapisali. To je bilo 5 meseci čistog uzbuđenja, muzike, boja, novih znanja o svetu a posebno o sebi, nestvarnih ukusa, meskala, filozofije, vrhunske marihuane (dobro, možda još ponečega, ali to je skroz druga priča), žurki, dubokih razgovora, dragih ljudi, zagrljaja. I ljubavi. Puno ljubavi. 

Chavela Vargas

Fast forward nekoliko godina kasnije neko mi preporučuje da pogledam dokumentarac o Čaveli Vargas. I dalje malo ostanem bez daha kada pomislim na taj film. A posebno na tu ženu. Čavela je meksička pevačica, rodom iz Kosta Rike. Muza Pedra Almodovara, ljubavnica Fride Kalo, poznata kao ,,grubi glas nežnosti” kojim je pevala tradicionalne meksičke pesme.

Isabela, zvana Čavela, dolazi u Meksiko sa 17 godina, sa jednim ciljem: da se bavi muzikom.  Često zamišljam tu mladu ženu, obučenu u mušku odeću, kako puši, puno pije, nosi pištolj i crveni ogrtač kada nastupa na ulicama Meksiko sitija četrdesetih godina 20.veka, kada se od žena očekivalo da idu u crkvu i podižu decu.

U mačo kulturi poput meksičke, muškarci mogu pokazati emocije samo kada su pijani i pesme o nesrećnim ljubavima koje je pevala Čavela do tada su pevali samo muški izvođači, u pratnji marijača. Ona ih je pevala solo, sa gitarom, u stilu pijanog muškarca, dodajući im dramsku tenziju koju pre nje nisu imale.

Ne moram mnogo da objašnjavam da jednoj takvoj ženi nije bilo lako da se izbori u svetu u kojem su vladali muškarci. Početkom šezdesetih godina čuveni meksički pevač Hose Alfredo Himenez sarađuje sa njom na albumu Boemska noć i otvara joj vrata uspeha.  Veliki tremaroš, Čavela je svoj strah od scene lečila tekilom. Vremenom, ljudi su se udaljavali od nje zbog alkohola i ostala je sama. 

“Alkoholizam je emotivna zavisnost duše, a ne tela“  

Čavela Vargas

Nakon 15 godina pauze u kojoj se lečila od alkoholizma, Čavela je po prvi put nastupila u Palati lepih umetnosti u Meksiko Sitiju 1995. godine. Njen dugo sanjani nastup u najprestižnijoj koncertnoj sali u zemlji, najavio je Pedro Almodovar:

“Čaveline pesme govore o strasti. Svaki koncert je religiozni ritual u kojem je ona sveštenica, boginja i pokajnica…Ne postoji niko ko širi ruke kao Čavela. Kada ona raširi ruke, nema scene koja je može izdržati. Niko ne širi ruke kao Čavela. Možda Hrist, ali njega ne poznajem.” – Pedro Almodovar

Kada bih mogla da se vratim kroz vreme samo jednom, otišla bih na taj koncert. I povela bih svog pokojnog ćaleta. On nije razumeo reč španskog, ali sam nekako sigurna da bi razumeo Čavelu. Pričali su isti jezik. Na koncertu bi nas Čavela, kako je rekao Almodovar, pitala da li smo pravili greške u svojim ljubavima. Mi bismo klimali glavama. Onda bi nam rekla da budemo srećni zbog toga jer je to najvažnija stvar koja nam se desila. A Čavela će nam već svojom muzikom te greške oprostiti. 

,,Ako nisi voleo, nisi živeo”

Čavela Vargas

Kažu da Čavela nikada nije pevala jednu pesmu dva puta na isti način. Često je bila van intonacije, ali to je bilo nevažno. Jer ste uvek mogli da čujete NJU. Ona nije pevala svojim glasom već dušom. Kada slušam njen glas, bez obzira koliko tuge u njemu ima, osećam radost življenja.

Sreća, boja mog identiteta

Osećam jednu neverovatnu energiju žene koja je umela da voli, da se raduje i da pati. Žene koja je sa 17 godina otišla iz Kosta Rike da bi postala sve što je želela da postane. A postala je jedan od simbola meksičke muzike i kulture. U njenoj interpretaciji, prvi put sam čula pesmu No Soy De Aqui, Ni Soy De Alla (Nisam odavde, a nisam ni odande) u kojoj Čavela peva ,,Ja nisam odavde, ni odande i biti srećna je boja mog identiteta.”

Mnogo mi se sviđa ta ideja da je sreća boja mog identiteta. Pošto sam Čaveline izvedbe različitih pesama čula toliko puta, posebno u poslednjih nekoliko meseci kada se vratila nekako zahtevajući da je slušam, YouTube mi je pustio i originalno izvođenje te pesme. Tako sam saznala za Fakunda Kabrala, Argentinca koju je tu pesmu smislio na bini, kroz improvizaciju.

Tek je njegov život bio potpuno lud, ali to je neka druga priča. Čavelina interpretacija ove Fakundove pesme je moja mala himna životu. Kada je slušam, mogu da vidim ulice i balkone jedne čarobne zemlje koja me je tako srdačno prihvatila u zagrljaj pre 7 godina. Vidim Čavelu, mladu i privlačnu, kako trči kroz polja cveća za lepim devojkama sa kojima će kasnije te večeri piti vino i voditi ljubav. I mogu da osetim zadovoljstvo koje donose sve te male velike stvari o kojima peva Čavela.

I onda shvatim da Fakundo, Čavela i ja imamo nešto zajedničko. Sreća je boja i mog identiteta.

Nisam odavde, a nisam ni odande  
Volim sunce i ženu kada plače.
Lastavice i nevaljale gospođe
Da otvaram balkone i prozore
I devojke u aprilu
Volim vino, koliko i cveće
Ljubavnike, ali ne gospodu
Obožavam da budem
saučesnica lopova
i pesme na francuskom
Nisam odavde, a nisam ni odande,
Nemam godine ni budućnost
I biti srećan je boja mog identiteta
Volim da se ispružim na pesku
Ili da sa Manuelom vozim bicikl
Ili da sve vreme gledam zvezde
Sa Marijom u poljima pšenice.
Nisam odavde, a nisam ni odande,
Nemam godine ni budućnost
I biti srećan je boja mog identiteta.

Jagoda Jovanović | Vitraž

Pratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/

Instagram: https://www.instagram.com/vitrazmagazin/