Minja Subota – odlazak legende i deteta u nama

Legenda.

Minja Subota. Otišao je još jedan velikan. U jednom omanjem interegnuumu nakon Laneta Gutovića, Dude Ivkovića, otišao je jedan od najstrastvenijih televizijskih radnika svih vremena. Kompozitor, muzičar, fotograf, erudita. Čovek kojem bi sa apostrofiranjem i još 20 njegovih strasti i pasija naneo tešku relativizaciju.

Koliko ljudi možete da navedete koji vam u životu donose osmeh, makar ponekad?

Minja je to činio uvek i svuda, ali nehajno. Nosio je svoju harizmu kao kraljevski ogrtač, prebačen oko ramena tek toliko da ne padne na zemlju. Ovaj tekst nije ni klasičan oproštaj niti biografija, on je sećanje na neko lepše vreme, nešto što bi i sam Minja, kojeg sam imao čast da poznajem, najviše želeo. Tako glasi i posveta knjige koju sam od njega dobio. „Za dobra stara vremena“.

Ne postoji kolektivno sećanje, koje bi predstavljalo neku vrstu odbrane ljudskog roda. Nažalost. Ernesto Sabato je u svojoj knjizi Tunel rekao da „vreme koje je prošlo, a koje je bilo bolje, ne znači da se ranije događalo manje zla, nego da srećom ljudi to zaboravljaju“.

Ali kada su sećanja na tu prošlost, tako nevina i iskrena, toliko jaka i jasna, bojim se da sa slavnim Argentincem iz Rohasa ne mogu da se složim. A ko je više epitomizovao to vreme nego Minja Subota?

Sa njim je nestao i deo onog naivnog i čednog deteta u nama – koji smo imali privilegiju da odrastamo uz  njega, Ljubivoja Ršumovića „Ršuma“, Rašu Popova, i druge velikane tog bivšeg doba.

Ne želim da budem usiljeno optimističan. Nije tuga osećanje od kojeg trebamo da se krijemo i zaziremo, kao ni nemoć. Skoro je moj prijatelj, popunjavajući jedan leksion na pitanje <šta vas obara sa nogu?> odgovorio: „Da budem oboren, koliko je fatalna ta reč, pretpostavlja nemoć, a ima li išta lepše od nemoći?“

Tako se i mi osećamo ovih dana, nemoćno, i ne bi trebalo da nas bude sramota, pošto odlaze heroji naše mladosti. Muzičari, glumci, profesori, umetnici. Odlaze uspomene. Odlazi sa njima i neko lepše vreme, u kojem su ljubav, prijateljstvo, čast i emocije bile izmeštene na neko više i značajnije mesto. Vreme u kojem su razliku pravili stepen humora, šarm, stil, inteligencija, a ne lova, telefoni, Instagram, ta lažna i prividna moć, i sve ono što nas danas razdvaja.

Lepo je to opisao scenarista Rože Vadim u knjizi Memoari đavola.

„Novac i profesionalni uspeh nisu bili, kao danas jedini društveni kriterijumi. Žerar i Erve Mil primali su sa jednakom ljubaznošću jednog predsednika vlade Ali Kana, Mariju-Helenu Rotšild i mene, stepskog vuka. U njihovoj palati, u ulici Varen, gde se mogla naći pariska elita, osećao sam se kao kod svoje kuće. Tamo su ljupkost, mladost i duhovitost uživali ista prava kao slava i milijarde.“

Bili bi mi neprijatno da budem taj koji bi Vadimu morao da saopšti šta se dogodilo 50-ak godina kasnije.

Naši heroji ipak odlaze na vreme, jer uskoro ne bi imao ni ko da ih se seća. U moru kiča, šunda i površnosti, odsustva svrhe. I ovaj tekst će brzo pojesti vest o nekom ubistvu, pretnjama, siledžijstvu.

Proces odlazaka, smrti je prirodan, da se razumemo. Tu ne postoji ništa sporno. Ono što jeste sporno je što ove veličine nema ko da zameni, a tu kreće očaj. Sa njima odlazimo i mi, a kakvo je vreme nažalost došlo i neće nam biti preterano žao.

Minja Subota, legenda o strasti

Danas je strast sve manje pokretač bilo koje sfere ljudske egzistencije, a Minja Subota je bio strastven tip.

Odrastao je u centru Beograda u ulici Cara Lazara, jednoj od malobrojnih koje nikada nije menjala ime. Deo Beograda koji je i intenzivan i miran, ali uz to nov sa davnašnjom patinom. Minja je imao sreće da sveto trojstvo oko njega „Vuk“, „Znak pitanja“ i „Proleće“ odole kao svojevrsni ugostiteljski Rapa Nui.

Deo grada, privilegija koju sam i sam iskusio. Osnovna školu Braća Ribar, koja se danas zove Kralj Petar Prvi, Kalemegdan, crkva Ružica, fenjeri i romantika, Saborna crkva, škola koju je projektovala gromada Jelisaveta Načić, u čijem se dvorištu odigrala prva košarkaška utakmica. U fiskulturnoj sali ove škole izvajan je i čuveni „Pobednik“ Ivana Meštrovića.

Đačko kupatilo (današnji 25. Maj), kupanje ispod Starog mosta, slušanje Mileta Lojpura na klupicama, prvog srpskog rokera, Prva gimnazija (kroz koju su prošle najznačajnije ličnosti naše kulture, politike, nauke – Svetozar Marković, Gavrilo Princip, Moša Pijade, Milovan Glišić, Stevan Sremac, Petar Kočić, Stevan Mokranjac), „štrafta“, Ruski car, vespe.

Minja i njegovo društvo rasli su zajedno sa Beogradom.

„Imam utisak da smo se iz sve snage trudili da taj njegov rast sustignemo i da nam se ne otme, jer u Beogradu nije samo draž živeti već i uživati“.

Minja Subota

Za Omaž o dobrim starim vremenima koje personifikuje Minja, kroz svoj rad, priče, zasluge, potrebni su tomovi. Te tomove ću volšebno morati da prenesem kroz dve priče koje sam od njega čuo. Ne vidim lepši način da kažem zbogom.

Ljubavna priča iz beogradskog Muzeja automobila

Jedna od podcenjenih znamenitosti Beograda je i Muzej automobila, čiji je osnivač naš sugrađanin Bratislav Braca Petković. Jednom prilikom je producentkinja putopisne serije BBC-a Majkla Polina došla u Beograd da snimi nešto atraktivno i interesantno. Minja joj je predložio ovaj muzej, koji je ona sumnjičavo prihvatila da poseti.

Ono što nema nijedan muzej ima Muzej automobila, teatar koji je osnovao Braca, diplomirani reditelj, na čijoj se sceni godinama igraju izvanredne predstave.

Svaki izloženi automobil ima interesantnu priču, ali postoji jedna po kojoj bi mogao da se snimi film. Radi se o vrlo retkom i cenjenom engleskom automobilu marke „Alvis“, koji je proizveden 1930. godine, u fabrici koja je inače bila poznata po proizvodnji avionskih motora.

Ove automobile fabrika je pravila za ekskluzivne kupce i proizvedeno ih je samo nekoliko stotina. Među bogatim Englezima koji su vozili Rols-rojsove i Bentlije bilo je i onih koji su sami želeli da voze, bez šofera, i bili su poznati kroz nadimak „Alvispipl“, i uglavnom su to bili ljudi koji su imali prefiks ser. Klub vlasnika ovih automobila bio je prestižniji od vlasnika Rols-rojsa.

Otkuda taj ekskluzivni automobil u našem muzeju?

Vlasnica ovog četvorotočkaša bila je mlada i imućna Engleskinja po imenu Doris, čiji je otac bio visoki britanski oficir u Indiji. Godine 1935. uputila se ovim automobilom iz Englesku u Indiju i stigla je u Beograd, odsevši u hotelu Mažestik. Pošto je bio novembar, a nije imala u sistemu za hlađenje mešavinu sa alkoholom usled niskih temperatura pukla joj je glava motora.

Pošto se dalje nije moglo Doris se obratila automehaničaru Brkiću čija je radionica bila u ulici Admirala Geprata. Dok je trajala popravka dogodila se ljubav. Indija je otpala, ostala je u Beogradu. Godinama posle toga Braca Petković upoznaje Doris, kod koje je išao na privatne časove engleskog jezika. Ćaskajući sa njim Doris je otkrila njegovu strast, ispričavši mu svoju priču o Alvisu, ali trebalo ga je naći.

Saznao je da je Alvis preživeo rat i da ga Nemci nisu konfisovali, ali je posle rata vozilo prodato, i ispostavilo se da je završilo kod direktora Geneksa, Mikija Savićevića. Našao ga je u jednoj garaži u Maglajskoj ulici, a Doris se rasplakala kada je videla šta je sve Alvis preživeo.

Bio je u dobrom mehaničkom stanju, na automobilu su svi delovi originalni, a pre nekoliko godina specijalno iz Engleske Muzej automobila posetili su članovi kluba Alvis, potpuno šokirani kada su ga videli u Beogradu, u besprekornom stanju.

Naravno da su pitali da li se automobil prodaje, ponudivši basnoslovne novce. Svi koji poznaju Bracu znali su koji odgovor su jedino mogli da dobiju. Sa maksimom da neke stvari nemaju cenu, završiću deo omaža našoj legendi.

Kako nastaju i nestaju pesme

Svaka pesma ima svoju priču. Mnoge nikada ne saznamo, ali ima lepote i u individualnim interpretacijama. Minja je znao mnoge priče, između ostalih i nastanak Ršumovićeve „Deca su ukras sveta“.

Ljubivoje i on su kroz saradnju i prijateljstvo stvarali pesme za decu, koje su na njihovo zadovoljstvo mladi prihvatili. U to vreme, Minja je na jednom omotu ploče „singlice“, koja je bila prigodno izdanje za akciju propagande mleka među decom, ugledao strofu „cveće je ukras bašte, leptir je ukras cveta ,a deca su puna mašte, deca su ukras sveta“. U potpisu Ljubivoje Ršumović.

Oduševili su ga ti stihovi i našavši se sa „Ršumom“ rekao mu je da su sjajni i upitao ga kako to da mu ih ranije nije dao. Njega je to obradovalo, ali je uz nećkanje bez obećanja, rekao da će razmisliti o dopisivanju dodatnih strofa koje bi Subota komponovao.

Par dana tajac, ali nakon toga zvoni telefon i glas sa druge strane govori – piši.

„Nema sveta ni planete gde ne može stići dete…“ Tako smo dobili te divne stihove za pesmu „Deca su ukras sveta“, koju je kasnije Minja snimio sa horom Kolibri, i odmah pozvao Ršumovića da je čuje. „Sviđa mi se, ali uvek više volim onu našu – išli smo u Afriku“.

 A gde mi sada da odemo, da nam bude lepše? Afrika je baš daleko. Moj predlog su Minjine pesme, da vratimo to izgubljeno dete sa početka teksta. Koje nam i sada, nakon smrti nesebično daje Minja Subota. Jer, nema sveta ni planete gde ne može stići dete.

Pavle Jakšić

Cover 📷: Nova.RS

Pratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/

https://www.instagram.com/vitrazmagazin/