Da li moć zaista korumpira?

Argument o tome da li se moćni ljudi ponašaju bolje ili lošije iz temelja drma tlo eksperimentalne psihologije.

Profesor Daker Keltner (Dacher Keltner), objavio je preko 200 naučnih članova. Njegove radove pomno su pratili CNN, Wall Street, magazin Time, BBC i mnogi drugi renovirani mediji. Kao saradnik bio je uključen u projekte Piksara i Fejsbuka. Doktorirao je na Stenford univerzitetu.

Jednog jutra, vozeći se biciklom na brdima East Bay imao je bliski susret sa smrću. Na velikoj raskrsnici, na kojoj je imao pravo prvenstva prolaza, ogromni crni Mercedes je izleteo, zaustavivši se na par metara od njega, već viđene žrtve. Vozač je Keltneru delovao iznenađeno, i pun prezira.

Keltnerove primarne reakcije bile su bes i olakšanje. Nijedan kalifornijski profesor, sa kosom surfera ipak nije premazan preko asfalta tog dana.

Njegove naknadne misli bile su više akademske prirode. Zapitao se postoji li razlika u ponašanju između vozača Mercedesa i vozača drugih, jeftinijih vozila, ljudi koji nemaju novca za automobil za koji je potrebno da izdvoje polovinu svoje godišnje zarade. Da li je tip koji ga je umalo ubio, kupio još nešto uz motor i šasiju vrednu 130.000$?

Ovaj događaj ga je ponukao da u tematiku uključi grupu studenata koji su imali zadatak da posmatraju saobraćaj na raskrsnicama Berklija, vode zabeleške o modelima i aktivnostima vozila. Ko je propuštao pešake na prelazima, ko se pravio da ih ne vidi kada nogom stupaju na zebru. Rezultati nisu mogli biti jasniji. Što je vozilo bilo ekskluzivnije, to su vlasnici sebe više ovlašćivali da krše propisana pravila na putevima.

Ono sto se dešavalo na putevima prenelo se i u laboratoriju. U nekim od eksperimenata Keltner i saradnici testirali su pojedince sa različitim primanjima. Podsticali su osećaje kod učesnika, uticavši da se osećaju moćnijim ili slabijim, tražeći od njih da misle o onima koji su od njih superiorniji ili manje moćni.

Rezultati kao preslikani. Ljudi koji su se osećali moćnijim bili su manje empatični. Bogatiji subjekti u istraživanju takođe su više varali u igrama koje su uključivale minorne novčane uloge.

Dalja istraživanja dala su identične rezultate. Modifikovana pravila društvene igre monopol, u kojem je pojedincu omogućeno da ima dupliranu platu i mogućnost da koristi dve kockice umesto jedne dovela su nas do novih saznanja. Pobednici u okviru ovih neravnopravnih pravila odbili su da priznaju svoju nefer nadmoć, govorivši da su trijumfovali potpuno zasluženo.

U okviru drugog testa, volonteri su podeljeni na uloge šefova i radnika, u okviru zajedničkog administrativnog zadatka. U momentu kada je u prostoriju uneta činija sa keksom, rukovodioci su uzeli dostruko više slatkiša, od onih kojima su rukovodili.

“Moć korumpira, dok apsolutna moć korumpira apsolutno” izgovorio je Lord Akton davne 1887 godine. Aktonova izjava direktno se ticala događaja iz 19. veka, kada je 1870. Vatikan usvojao doktrinu o nepogrešivosti Pape.

Na sličan apsolutizam, ovoga puta 20-og veka sociolozi su reagovali na svoj način. Godine 1956. sociolog C. Rajt Mils objavio je The Power Elite, knjigu koja je šokirala američko društvo, delom jer je sugerisala da se vlast sastoji od samoodrživih klika, kako vojnih, političkih, tako i korporativnih. Uzor za rad mu je bilo proučavanje vlasti nacističke Nemačke.

Tri godine kasnije Pitirim Sorokin, osnivač odeljenja za sociologiju na Harvardu, i izbeglica iz Lenjinove Rusije, objavio je knjigu Power and Morality, koja je okarakterisala individue, već opisane od strane Milsa “ne kao upućene na sebe, već bolesne”.

“Uopšteno gledano, vladajuće grupe su intelektualno svestranije, ali i mentalno izmeštenije, u negativnom smislu, nego populacija nad kojom vladaju” njegov je zaključak.

Možda su njegove reči nekome delovale preoštro, ali ideja moći kao bolesti je uveliko bila trend.

Godine 1959. Judžin Dženings, osnivač psihologije biznisa ispitivao je 162 američka biznismena u vezi njihove životne etike. U okviru radnog vremena, otkrio je da većina na kolege gleda sa sumnjom, smatrajući prijateljstvo slabošću. Lični interesi vrtoglavo su se popeli na skali njihovih vrednosti.

U toku vikenda postajali su dobri momci, igrajući se sa svojom decom, pozivajući komšije na nedeljni rotilj. Džekil-Hajd sindrom koji je implicirao da se ovi ljudi sa time nisu rodili, već da je neetično ponašanje generalno osobina moćnih, a ne nus pojava određenih rukovodećih pozicija.

U okviru projekta Univerziteta Ajova 2015. sprovedena je studija koja je uključivala korišćenje lažnih svedoka od strane rukovodilaca u odnosu na ostale niže pozicionirane sudeonike eksperimenta. Bila je publikovana pod simboličnim nazivom  “Bacaju te pod autobus” (Throwing you under the bus: high power people knowingly harm others offered small incentives).

Univerzitet Berkli sproveo je istraživanje kolaborativne saradnje moćnih individua. Njihov zajednički rad pokazao se neefikasnim, jer su većinu vremena proveli nadmećući se ko će biti lider.

Ne vole svi ovakve zaključke. “Dobijali smo niz kritika kada smo saopštili da siromašniji ljudi daleko više dele svoj imetak, i da su saosećajniji. Dobijao sam neretko poruke mržnje preko emaila u kome su me nazivali komunistom sa Berklija”, navodi Keltner.

U okviru knjige  The Power Paradox, davao je  savete za suzbijanje negativnih pojava usled prevelike moći. Saveti kompanijama, vladinom sektoru, koji konstatuju da je previše moći pogubno kako za individue, tako i za trgovinu.

Kada su Keltner i njegove kolege objavile uticajnu publikaciju u vezi sa ovom temom 2010, tri evropska akademika Eglof, Šmukle i Korndorf pokušali su da labaratorijske rezultate upotpune sa širom bazom podataka koju je posedovala Nemačka država, kako bi se dobila jasnija slika oko toga da li je socijalno ponašanje ljudi u običnom životu zaista određeno polaritetom bogat-sirot. U njihovim istraživanjima privilegovani pripadnici društva bili su skloniji da pomognu nego oni siromašni, skloniji da putniku pridrže torbu ili pripaze na ljubimca.

Ipak njihovi radovi nisu naišli na pozitivan odjek u svetu psihologije, proglašeni su neutemeljenim i provizornim. Eglof je tvrdio da niti je bogat, niti je njegova porodica, niti je krstaški ratnik u psihologiji. Stoga mu nije bilo jasno rigidno odbijanje njegovih istraživanja, započetih još 1993.

Ko je onda u pravu? Jesu li moćni ljudi bolji ili lošiji od onih koji moć nemaju? Odgovor se možda krije u činjenici da bogati daleko bolje kriju svoju pravu prirodu od siromašnih. Ukoliko izdašnost, koja je javna donosi nagradu, to će bogate više voditi da delaju u tom pravcu, ali, dok su u besnim kolima ne moraju toliko da brinu oko svoje reputacije.

Septembra 2015. pet socijalnih psihologa izdalo je publikaciju u listu Journal of Behavioral and Brain Sciences koji je navodio eventualne razloge zbog kojih psihologija privilegovane ljude prikazuje u negativnom kontekstu. Zaključak, tj. razlog – levo orijentisani profesori koji čine većinu na američkim univerzitetima.

Keltner svoju knjigu promoviše trenutno u Velikoj Britaniji, u kojoj je klasni sistem još izraženiji. Britanija ga je uostalom prva i uvukla u sferu moći i predrasuda, kada je kao klinac iz američke Sijera Nevade dosao u predgrađe Notingema, nailazeći na neodobravanje svojih vršnjaka.

Mnogi od njegovih eksperimenata su kopirani, i to često na pogrešan način.

“Ovo moć čini ljudskim bićima. Ne obraćate pažnju na ljude kao što ste to činili pre. Bilo da psujete na kolegu, ili da mu govorite da nema pojma ni o čemu. Manje ćete voditi računa i o načinu na koji im se obraćate. Manje ćete misliti o njihovim perspektivama. Zato vežbajte zahvalnost”.

Dok je odlazio sa Trafalgar skvera, Metju Svit poželeo je da se trkom vrati do Keltnera. Par minuta nakon njihovog rastanka, dok je čekao na pešačkom prelazu, dok su se svetla stidljivo prelazila iz narandžaste u crvenu, proleteo je ispred njega crni Mercedes.

Izvor: The Economist | 1843, Matthew Sweet

Pratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/

https://www.instagram.com/vitrazmagazin/

Vitraž