Otac Serafim – čudesna priča najlepšeg duhovnog glasa sveta

Kako je Asirac Serafim Bin-Karibi od titula u tekvondou i života na ivici u kojima je potrošio deset života postao arhimandrit, ali i najlepši glas crkvene muzike, kojem se divi i rimski papa?

Manastirski život, prvo recitovanje jutarnjih pravila, kanona, a onda i praktikovanje čina pojanja 12 psalama, ujutru i uveče, u selu Kanda nadomak Tbilisija, gde 90% populacije komunicira na aramajeskom. Ali nije bilo uvek tako u životu Serafima Bit-Karibija. Ni približno.

Do svoje 24. godine živeo je zemaljskim životom i nije verovao u Boga, ušao bi u crkvu, zapalio sveću ili dve, smatravši da je vernik. Čitao je Bibliju sa jedanaest godina, koju je shvatao kao bajku.

Pixabay

Borilačke veštine, sport, bio je četvorostruki prvak Gruzije u tekvondou, čak je osvojio i Trans-Kavkasko prvenstvo. Ubrzo je postao i šef obezbeđenja jednog ukrajinskog vladinog službenika u Kijevu. Stvorio je porodicu sa troje dece.

Život mačke

Veliki deo detinjstva i mladosti proveo je u bolničkim krevetima. Doživeo je najrazorniju traumu kada je upao u mikser za beton. Teško da bi ijedan čovek to preživeo, ali on jeste. Dve godine nije mogao da hoda, bio je prikovan za krevet – invalidska kolica, pa štake, dok nisu usledili lagani koraci koji su trajali kao večnost.

Udario ga je automobil, padao je sa visine od nekoliko metara, greškom je popio vodonik-peroksid. Preživeo je mnoge stvari za dlaku, živeo na ivici, mi bismo rekli – neće grom u koprive. Sve nedaće vodile su ga ka monaštvu, a da toga nije bio svestan.

Poslednji okidač bila je teška bolest njegove supruge.  Otišao je do groba poslednjeg gruzijskog svetitelja, oca Gavrila, i rekao: „Daće Bog, zamonašiću se, samo nemoj da je uzmeš“. Preživela je. Za njega je to bilo čudo koje ga je svakodnevno podsećalo na reči izgovorene dva meseca ranije. I održao je reč, u manastiru Svete Trojice Jona, „umro je“ da bi se slikovito ponovo rodio kao monah.

„Ne treba da ukazujemo na to koliko smo dobri. Treba umeti priznati da želimo da postanemo dobri.“

Serafim Bin-Karibi

Patrijarh cele Gruzije Njegova Svetost Ilija II saznao je za njegovu sudbinu i predstavio ga Asircima koji žive u Gruziji kao „ispovednika svih Asiraca“. Njegova je ideja bila da Serafim nauči aramejski, a zatim i vrši javna bogosluženje u prisustvu Asiraca na ovom jeziku. Kakva čast i odgovornost.

Ali tada niko nije znao kakav glas ima Serafim. Kao ni da će vrlo brzo reke ljudi dolaziti samo njega da čuju.

Unsplash, Gruzija

Asirci

Asirci su verovatno jedina etnička grupa na svetu koja još uvek plaća životom svoje obožavanje Hrista. U istočnim zemljama kao što su Irak, Iran, Sirija i druga turbulentna područja, Asirci su napadani u svojim crkvama i odrubljivane su im glave ukoliko su odbijali pređu na islam.

Apokrifna priča o Asircima kao prvim hrišćanima potiče iz priče kada se Hristovo lice pojavilo na platnu, koje je kasnije poklonjeno poslednjem asirskom kralju Abgaru Petom.

Asirski jezik je u osnovi neoaramejski. Mnogi istoričari pišu o Hristu koji govori haldejskim jezikom, koji je skoro potpuno isti kao i aramejski. Kao što u Gruziji postoje Gurijanci, Imeretci i Megreli, tako su postojali i Asirci i Haldejci: isti narod, ali iz različitih krajeva.

Neoaramejski jezik je star oko 2500 godina, savršeni uvid u to kako su zvučali ljudi koji su živeli pre nekoliko vekova. Nestvarno. Od 4.000 Asiraca koji žive u Gruziji, njih 2.000 živi u njegovom selu Kanda i čine 95% stanovništva.

Glas anđela, papa Franjo i psalmi na aramejskom

Kada je papa Franjo je 2016. godine boravio u pontifikalnoj poseti Gruziji, čitava duhovna regija divila se napevima gruzijskog pravoslavnog sveštenika Serafima i njegovog hora. Taj glas stigao je i do Vatikana, pa je i papa želeo da ga čuje, i toliko je Sveti otac bio oduševljen predstavom da je sve vreme držao pognutu glavu, posebno dok su pevali Psalam 53 (nazvan „Oče naš“).

Taj spoj težine i spokoja teško je uopšte pojmiti kroz slova, to morate da čujete. Taj skup vapaja njegove duše, pokajanje. To nije muzika radi muzike, sve napisano na aramejskom je deo njegovog života, bola, padova, radosti. Kao da unutrašnja radost nije mogla da se zadrži u čoveku, već je morala da ode u folklor i da tamo ostane.

Pevanje na aramejskom ili gruzijskom je jedinstvena stvar. Glavna razlika je, naravno, u samom jeziku, a druga u melodiji i kadenci. Pojanje na aramejskom je potpuno drugačije u pogledu kulture. Ipak je istočnjački, a Serafim ga je replicirao tačno onako kako je zvučao u davna vremena. U filmu Mela Gibsona „Muke Hristove“, koriste se tri jezika: aramejski, latinski i hebrejski. Serafim je potvrdio autentiku onog prvog.

Achayan, Wikipedia

U 16 psalmu se kaže „utvrdi stope moje na stazama tvojim, da se ne kolebaju koraci moji“. Koliko bi bilo lepo da za života budemo te sreće da ove reči od nekoga čujemo.

Pedeseti psalm vezuje se za period proveden u Ukrajini, život u ukrajinskom pravoslavnom hramu Moskovske patrijaršije gde je stekao puno prijatelja. Po povratku u Gruziju, gde je postavljen za crkvenog velikodostojnika napisao je na zahtev svojih Serafima (prijatelja, kako iz ih milošte naziva) „Davidov psalm“, koji je posvetio i Ukrajincima, a koji je suštinski njegovo lično pokajanje.

„Ljudi misle da ako lepo pevaš da si dobar čovek, ali ja znam kakav sam, niko me bolje ne poznaje nego ja samog sebe. U psalmima tajno otkrivam istinu ljudima, da i nisma tako dobar, a hteo bih da budem pa molim oproptaj od Boga“, kaže.

Beograd i Kolarac

Prošle godine, 31. maja, u Velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine pevao je jedan od najpoznatijih izvođača duhovne muzike – Shi arhimandrit Serafim. Koliko ljudi se sada hvata za glavu, i ja među njima. Prosto, nismo znali.

Na koncertnim podijumima širom sveta nastupa sa horom manastira 13 asirijskih otaca, ali je u Beogradu nedostajalo dosta ljudi iz hora, pa je bio zabrinut kako će sve proteći, s obzirom i na činjenicu da je to bio peti koncert u nizu. U pomoć mu je pristigla crkveno-pevačka družina „Branko“ iz Niša na čiji poziv je i došao u Srbiju u sklopu festivala duhovne muzike „Muzički edikt“.

Za njega to nije bila saradnja, niti je to adekvatna reč – to je porodica. U Srbiji ga sve prožima sa Gruzijom. Gostoprimstvo, iverska ostavština, stradanja.

„Na svom životnom putu više puta sam ustajao i padao. Ono što nas najviše može baciti u očajanje, neki vid današnjeg pakla, to je onaj pad koji ja naziv gnevom. Gnev i razdražljivost nose sa sobom velike padove. To je duhovna raspuštenost i kada čovek ne može da je kontroliše, to je najveće iskušenje. I sam u njega padam.“

Ali kada budete čuli njegov glas, znaćete da se uvek podizao.

Pavle Jakšić | Vitraž

Follow us on Instagram: https://www.instagram.com/vitrazmagazin/

Facebook: https://www.facebook.com/vitraz.net/