Kulturna baština kao teret društva

O zloupotrebi kulturne baštine i njenom značaju pročitajte u tekstu Vladimira Pajića, koji nam daje odgovor na čuveno pitanje “Kada će nam biti bolje?”

Svako ko je pročitao novi članak Gardijana o ekonomskim rezovima u Velikoj Britaniji i njihovom uticaju na stanje u kulturi, a bavi se kulturom ili u njenim plodovima redovno uživa, sigurno je osetio onaj gorak ukus razočarenja i večitog izmicanja od odgovora na pitanje “Kada će nam biti bolje?” Naime, prema pisanju Alison Flod u pomenutom članku, Velika Britanija je svojom politikom štednje, u proteklih devet godina zatvorila oko 750 biblioteka.

Kako ih ukupno ima nešto više od tri i po hiljade, ovo predstavlja značajan gubitak i nazadovanje u kulturi. Ako se uzme u obzir i činjenica da su žrtvovane biblioteke većinom na periferiji, očituje se gruba centralizacija kulture kao privilegije velikih mesta i centara.

Ovakvim metodama, periferija prestaje da živi i razvija svoj sopstveni život. Uskraćivanjem mogućnosti za obrazovanjem, uskraćuje se kvalitet svakodnevnog života. On, najčešće, biva usmeren na posao i komercijalne sadržaje a plodna književna baština biva oduzeta od građana.

Slična stvar, mnogo manjeg obima ali ništa bezopasnija, desila se i kod nas, kada je “Politika” pokušala da ograniči pristup svojim starim digitalizovanim izdanjima koji se nalaze u Narodnoj Biblioteci Srbije. Takve poteze, koji ograničavaju pristup kulturnoj baštini, s pravom možemo smatrati antiprosvetiteljskim i anticivilizacijskim. To antiprosvetiteljstvo je odraz pojedinačnog laičkog mišljenja o kulturi kao tegu ekonomije. Takva lična mišljenja, pretvorena u ma kakve “mere” a potpaljene brzopletim i zlonamernim medijskim pohvalama, postaju kolektivno mišljenje sunovrata.

Suvi ostatak istorijskog vrenja

Kao jedan od najvećih “tereta” društva sve češće se prepoznaje i kulturna baština. Shodno tome, a bez želje za upotrebom rezolutnih definicija kulturne baštine, prepoznaćemo baštinu kao “suvi ostatak” istorijskog vrenja. Taj suvi ostatak nikada neće sadržati sve ono što je činilo smešu života, ali će sadržati dovoljno za prepoznavanje osnovnih odlika i stremljenja u istorijskom trenutku.

Na ovaj način, stvara se uzorak istorije koji bi trebalo da posluži kao referenca. Kada on nije referenca, možemo govoriti o zloupotrebi. S obzirom na zabrinjavajuće stanje sadašnjeg odnosa prema baštini, možemo odvojiti nekoliko načina zloupotrebe.  

Komercijalna zloupotreba kulturne baštine se dešava najčešće kada se ona tretira kao neograničeni resurs za turističku eksploataciju. U želji za što većom zaradom, vremenom dolazi do prilagođavanja potrebama tržišta i prohtevima posetilaca pa se nekontrolisanom izgradnjom dodatnih objekata zatrpava osnovni kontekst. Druga varijanta je okrutna trgovina na crnim tržištima, kada se predmeti civilizacijske baštine koriste kao predmet kolekcionarskog fetiša ili provedu u podzemlju nekoliko generacija. 

Zloupotreba kulturne baštine

Revizionistička zloupotreba kulturne baštine se najčešće sreće u posleratnim periodima ili periodima velikih političkih kriza i nestabilnosti. Osnovni cilj je promena jasnog konteksta koji kulturna baština emituje. Deo uzorka se krije, dok se jedan deo menja i namerno tumači pogrešno. Sprečava se stvaranje istinite slike o istorijskom trenutku. Ovakva zloupotreba po pravilu vodi u druge vidove zloupotrebe. 

Ignorantska zloupotreba kulturne baštine se očitava u potpunom zanemarivanju i zapostavljanju. Ovom zloupotrebom dolazi do postepene degradacije rasturanjem i konteksta i strukture baštine, najčešće zbog zanemarenog ili tendeciozno umanjenog značaja za društvo. Rasuti uzorci van konteksta bivaju trošeni u druge svrhe kao običan repromaterijal.

Destruktivna zloupotreba kulturne baštine se sabira u kontrastu između ratnih stanja i veoma uspešnih društava. Najveće destrukcije se dešavaju tokom ratnih razaranja i želje za potpunim brisanjem istorije. One umerenije destrukcije se vide u starim gradskim jezgrima gde se, pod izgovorom napretka, čitavi kvartovi ruše i prepravljaju do neprepoznatljivosti. Praćena licemerjem, ta destrukcija ostavlja delove baštine koji bi trebalo da služe kao uzorak. Nažalost, taj “novi” uzorak uvek će baštiniti samo destrukciju koju je pretrpeo.        

Kada će nam biti bolje?

Kada imamo u vidu da se navedeni oblici zloupotreba preklapaju ili kada dolazi do sistematske zloupotrebe, postaje malo lakše da se odgovori na pitanje svih pitanja “Kada će nam biti bolje”.

Izvor: Beoinfo

Biće nam bolje kada kultura prestane da se tretira kao kamen oko vrata i postane ugaoni kamen društva. Kada se shvati njen pravi obrazovni potencijal i iskoristi za istinsko unapređenje života građana a ne kao licemerni kusur od izgovora da je život u nekom društvu lep. Kada prestanemo sa gajenjem anticivilizacijskih pojava u društvu, sve začuđeni alarmantnim brojem ubijenih žena. Kada prestanemo sa životom u sadašnjosti koji opravdavamo prošlošću opijeni budućnosti koju nećemo videti. 

Tada će nam možda i biti bolje. Do tada ćemo biti ‘ladna ukisla čorba.

Vladimir Pajić | Vitraž

Naslovna ?: Jovica Rakić

Pratite nas: https://www.facebook.com/vitraz.net/

https://www.instagram.com/vitrazmagazin/